Novi talas

“Dragi Borislave, ostaće tvoje prazno mjesto u klupi, nedovršena stranica u dnevniku, nepročitane knjige, nedoigrane igre, nedopisane sveske, a sve to će za nas biti bolno sjećanje na tvoju preranu smrt. Ono što je najbolnije ostaće pitanje, koje svi postavljamo, “zašto tako Borislave” - opraštajući se od svog učenika, kroz jecaje, rekao je razredni starješina Dražen Dragosavljević.

Ovako je bilo u Srpcu prije tačno tri mjeseca, 1. februara kada su se prijatelji i sugrađani opraštali od Borislava Kovačevića, učenika četvrtog razreda Ekonomske škole, koji je odlučio da u 20-oj godini prekine svoj život. Na žalost Borislav je samo jedan od sve većeg broja mladih ljudi koji se odluče na takav čin. U njegovom slučaju kao razlog takve odluke u pismu koje je ostavio navodi samoću jer mu je otac poginuo u ratu a majka umrla nakon teške bolesti.

Nisu rijetki ni slučajevi u kojima nepostoji nikakvo objašnjenje. Takav primjer se nedavno dogodio u Čelincu kada je 15-o godišnja A.R. izvršila samoubistvo vješanjem u porodičnoj kući. Prema riječima njenih nastavnika i prijatelja riječ je o djetetu koje bi svako poželio da je njegovo. Bila je lijepa, pametna, skromna, pažljiva, savjestan i dobar učenik, dobra drugarica, sportista te višestruko talentovana djevojčica. Njena porodica uživala je veliki ugled u svojoj sredini, te nikome nije bilo jasno zašto se odlučila na takav čin.

Ova dva slučaja su izabrana kao jedni od mnogobrojinih kojih je u zadnje vrijeme sve više. Činjenica da mladi ljudi imaju želju da odu iz našeg društva na bilo koji način postavlja nam pitanje “Koliko to isto društvo obraća pažnju na mentalnu sigurnost svojih građana, posebno mladih ljudi, za koje se u stvari i gradi?”

Da ovaj problem ne muči samo Bosnu i Hercegovinu pokazuju nam i slučajevi iz regiona. Naime u Hrvatskoj se u zadnjih nekoliko mjeseci dogodio pravi val maloljetničkih samoubistava, u kojima je u većini slučajeva bila riječ o uzornim mladim ljudima za koje niko ne bi mogao pretpostaviti da su spremni na tako nešto.

ŽIVOTI KAO BROJEVI

Prema podacima Ministarstva Unutrašnjih Poslova (MUP) Republike Srpske najveći broj samoubistava izvrše ljudi preko 50 godina ali nije mali broj ni onih koji pripadaju grupi do 30 godina starosti. U 2007. godini u Republici Srpskoj samoubistvo su izvršila 284 lica od čega je bilo 215 muškaraca i 69 žena. Do 30 godina starosti život su sebi oduzele 22 osobe. Kada je u pitanju način izvršenja najčešće je vješanje, zatim korištenje vatrenog oružja, ručne bombe, utapanjem te ostali načini.

Takođe istraživanja su pokazala da kada su u pitanju periodi u kojima su ovakve pojave najučestalije najmanje samoubistava se vrši u zimskim mjesecima (decembar, januar, februar), a sa druge strane u prosjeku, učestalija su u junu i maju, a zatim u aprilu i septembru. Prošle godine najveći prosjek od 30,3 odsto bio je u junu.

Motive i razloge često nije moguće precizno i pouzdano utvrditi i gotovo nikada se ne ograničavaju na jedan ili dva u konkretnom smislu. Za maloljetna lica koja se odlučuju na ovakav korak karakteristični motivi se svode na nerazumijevanje i sukobe sa roditeljima, nesređene odnose u porodici, neuspjeh u školi i slično.

„U svakom pojedinačnom slučaju policija izlazi na uviđaje i vrši odgovarajuće provjere u smislu utvrđivanja uzroka i okolnosti u kojima je smrt nastupila, elemenata koji bi ukazivali na eventualnu nasilnu smrt ili postojanje obilježja krivičnog djela, uključujući i navođenje na samoubistvo, što takođe predstavlja krivično djelo. Pojava je znatno kompleksnija i predstavlja društveni problem, koja zbog brojnosti, a i drugih okolnosti vezanih za motive i uzroke, zaslužuje veću pažnju i pojačan interes određenih društvenih, socijalnih i zdravstvenih institucija” , izjavila je Tamara Marić, šef biroa za informisanje i odnose s javnošću MUP-a Republike Srpske.

ODGOVORNOST NA CIJELOM DRUŠTVU

U svijetu se svakih 40 sekundi dogodi samoubistvo, što je na godišnjem nivou oko milion ljudi. Kada su u pitanju razlozi kojio navode mlade ljude na takav čin, postoje brojna objašnjenje i teorije, ali ni jedno od njih ne može u potpunosti dati pravi odgovor.

U Centru za socijalni rad u Banjaluci smatraju da pod lupom mogućih počinilaca samoubistva trebaju biti ljudi koji su socijalno neproduktivni iako nemaju ozbiljnije psihičko oboljenje, jer takve osobe vodi želja za smirivanjem i boljim životom poslije smrti a ne agresija okrenuta protiv sebe.

U periodu u kojem živimo a to je poslijeratno vrijeme sa nataloženim traumama, gdje čovjek nije u fokusu, gdje su ljudi izgubili svoje domove, posao, promijenili svoje okruženje, nije mali broj onih koji nisu uspjeli da se socijalno integrišu. „Među tim ljudima je značajan broj mladih osoba koje su svoju socijalnu nefunkcionalnost pokazali na planu komunikacije, uspjeha u školi, partnerstva sa drugim polom i odnosima uopšte. Ovakvi pokazatelji na individualnom planu često rezultiraju izolovanošću i odbačenošću ovih osoba. Čovjek biva prepušten sam sebi i svojoj patnji, u kojoj se ne snalazi i gubi nadu”, izjavila je Ružica Atanacković, radnica Centra za socijalni rad Banjaluka, i dodala da na žalost i pored evidentnog porasta broja suicida naša zapažanja ostaju na statističkim pokazateljima, te da odgovornost za to ne snosi samo politika nego i stručnjaci čije su inicijative izostale i mediji čija je dužnost da nas stalno opominju na probleme u društvu.

SIMPTOMI

Kada su u pitanju maloljetna lica koja još uvijek pohađaju osnovnu ili srednju školu, najveća odgovornost je na školskim psiholozima. Oni kao najveći problem ističu zatvorenost djece i nepovjerenje prema njima, tako da se teško odlučuju zatražiti pomoć, plašeći se da će možda njihovi školski drugovi saznati za njihove probleme. Prema riječima psihologa u osnovnoj školi, koji je želio da mu ne spominjemo ime, jer je imao slične slučajeve u svojoj praksi, pa ne bi želio da se ta djeca osjećaju prozvanima, simptomi po kojima bi smo mogli prepoznati da je neko dijete depresivno i razmišlja o samoubistvu su: promjene osjećanja i raspoloženje, smetnje i poremećaji pokreta, percepcije i društvenih odnosa, agresivnost, tjelesne tegobe, psihomatski poremećaji i slično.

Na pitanje kako preventivno djelovati na mlede ljude u ovakvim slučajevima odgovorio je : „Trebalo bi da postoji veći broj savjetovališta gdje bi psiholozi u timskom radu sa drugim stručnim osobama pružali pomoć adolescentima. Trebalo bi se organizovati što više psiholoških radionica i predavanja o svim temama koje zanimaju adolescente a posebno o putu izlaska iz začaranog kriga depresije”, i dodao da se u školama posebna pažnja mora usmjeravati na one koji se povlače u sebe i pritajeni stoje sa strane a ne samo na one hiper aktivne koji svojim ispadima ometaju nastavu, jer najčešće oni mirniji iznenade svoju okolinu. Depresija se može nazvati bolešću osećaja, a prema rečima banjalučkih pedagoga i psihologa, od 100 učenika, 20 ih oboli od ove bolesti.

Pedagog u Ekonomskoj školi u Banjoj Luci, Nada Damjanović, smatra da je kod mladih više izražena agresija nego depresija, što ponekad dovodi do destrukcije ili samo destrukcije u vidu samopovređivanja ili samoubistva kao najozbiljnije komplikacije. U SAD-u samoubistvo se nalazi na drugom mestu kao uzrok smrti mladih, od toga devojke češće pokušavaju, a muškarci češće izvršavaju samoubistvo. Takođe, navodi da se koreni ovog problema uglavnom nalaze u porodici i da je neophodno ostvariti komunikaciju između roditelja, škole, sveukupnog društva i mladih ljudi.

BLAGOSLOV ILI PROKLETSTVO

Savremeni svijet, nova tehnika i tehnologija koja treba da poboljša naš život zapravo je dvosjekli mač. Internet koji je postao sinonim za sve i svašta takođe nudi mogućnost i da isplaniraš svoje samoubistvo ili da se pak priključiš nekom kultu koji je zbog dolaska sudnjeg dana odlučio da prekine svoju agoniju. Ipak i pored tih loših strana on nudi i pomoć u pogledu brojinh SOS telefona i adresa na kojima se može potražiti pomoć. Kod nas još uvijek ne postoje takve stranice ali s obzirom da veliki broj mladih ljudi govori po nekoliko stranih jezika te barijere su ukinute. Kao jedini način pomoći ipak ostaje lična komunikacija. Važno je naglasiti da su najveće zablude: da osobe koje pričaju o samoubistvu nemaju hrabrosti da ga počine, da se to događa iznenada i bez najave jer takve osobe obično daju znakove ali oni ostaju neprepoznati te da neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba shvatati ozbiljno jer je veliki broj onih koji to pokušaji i po nekoliko puta prije konačnog ishoda.

Tekst je rezultat rada u radionici “Pravda i sigurnost u BiH” u organizaciji Media centra

This entry was posted on Wednesday, May 28th, 2008 at 12:10 pm and is filed under Istraga. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.