Valentina Džodžo
Vjerujem da me veliki broj vas razumije kada kažem da mi ne pada lako napisati nešto sažeto o sebi. Valjda zato što suviše dobro znam koliko ono što mi se vrti u glavi svakodnevno nije ni sažeto, ni jednostavno. Ali evo, uvjerite se i sami.
Rođena sam i odrasla malo južnije od ostalih članova ove donkihotske grupe - u Trebinju, Hercegovini. Posjedujem i dio one oštrine i one neuravnoteženosti koja nam se pripisuje. I tu nema pomoći.
Sa svojim rođenjem se često ovako šalim - šestog aprila desile su se neke velike katastrofe, pa i ova. Kasnila sam 20 dana na rođenju i čvrsto vjerujem da zbog toga oduvijek kasnim i sve radim u zadnji čas. Ali uglavnom i sve stignem.
Škola mi nikada nije teško padala pa sam i gimnaziju u Trebinju završila lijepim prosjekom i iznenadila mnoge kada sam upisala žurnalistiku u Banjaluci. Mislili su valjda da treba da upišem medicinu, elektrotehniku ili nešto slično, «respektabilno». A meni je uvijek bilo slasno malo iznenaditi okolinu. Istina, jedno vrijeme sam se vodila mišlju da postanem arhitekta, ali sam na vrijeme shvatila da mi Bog nije dao dovoljno talenta za takvo nešto i da biti pasionirani posmatrač ne može da nadoknadi prirodni talenat.
Savršen spoj apstrakcije i egzaktnosti, kako sam doživljavala arhitekturu, zamijenila sam adrenalinskim i neurotičnim novinarstvom, mojim drugim interesovanjem. Ne zato što su mi svi u školi uvijek govorili da lijepo pišem, jer nisu, već zato što sam vjerovala da ću u novinarstu imati priliku da se posredno bavim mnogobrojnim poljima interesovanja kojih je bilo, a i danas je, suviše da bih se odlučila za samo jedno. Ako već ne mogu da se bavim svim tim istovremeno, mogu makar da pratim i pišem o tome.
I zato što sam imala romantičnu sliku da ti u novinarstvu nijedan dan nije isti i da su ljudi i teme uvijek novi, a uzbuđenje uvijek svježe. Kažem, bila je to romantična slika. Ali, ja sam po prirodi romantik, pa još vjerujem da možemo imati makar dijelić toga. Zato se i upustih u avanturu zvanu SEMPER.
Nevladin sektor mi nije nova stvar, jer još od srednje škole sarađujem sa omladinskim i sličnim organizacijama, putujem na seminare, ljetnje škole, konferencije, radionice…Ne propuštam priliku da nešto naučim, nekog upoznam, a ako još mogu i da otputujem, idem pa makar bilo i na temperaturi od 45 stepeni. Tako sam, dobivši stipendiju, provela godinu dana na studijama u SAD gdje sam imala priliku da učim novinarstvo u najstarijoj i jednoj od najboljih škola za novinarstvo u svijetu – University of Missouri – Columbia, School of Journalism. A ono što sam tamo naučila o novinarstvu je samo dio tog bogatog i neponovljivog iskustva.
Engleskim sam se prilično dobro služila i prije te godine dana, a trenutno radim na tome da na približnom nivou savladam i španski. A ko zna, možda nađem vremena i za učenje još jednog jezika. Nekada.
Apsolvent sam na žurnalistici, a trenutno radim za dnevni list Fokus, u rubrici Život.
tina.dzodzo@gmail.com
