Novi talas

Slavko Gavranović, rodom je iz Prijedora, a postao je jedan od zaštitnih znakova Banjaluke. Sa najmanje dva cekera punih knjiga, svaki dan putuje iz Prijedora u Banjaluku, kako kaže “vozom i autobusom za đake i seljake” da bi ljudima ponudio neke od najnovijih izdanja. Iako je najjeftiniji, ljudi od njega rijetko kada kupuju, pa vrlo često ne zaradi ni za kartu. Sebe naziva “posljednjim intelektualcem na Balkanu koji hoda u tuđim prnjama”.

- Mi Srbi smo mutanti, a nivo inteligencije nam je često na nivou konobara i sponzoruša. Ljudi čitaju Da Vinčijev kod ili Hari Potera, a to su knjige za mutante i debile. Ja to nikada neću prodavati, jer bi se osjećao kao da ljudima prodajem drogu, jer su tri osnovna oružje đavola: laka literatura, lake žene i laka lova - kaže Gavranović.
Ne voli da se hvali, ali ističe, da i pijan može riješiti više ukrštenica na njemačkom, nego bilo ko trijezan. To je samo jedan od 10 jezika na kojima, tvrdi, može čitati literaturu. Ogorčen je na današnji obrazovni sistem, a naročito na neznanje za koje vjeruje da potiče upravo iz škola.

- Profesori i fakulteti stvaraju mutante. Jedan ugledni asustent Filozofskog fakulteta nedavno je od mene kupio neku knjigu. Još ga ganjam, nikako da mi plati. Neki dan ga slučajno sretnem sa jednim lijepim anđelom, a on bijednik ide putem i jede picu. Nije ni svjestan da time ponižava ženu kraj sebe. Drugog profesora, koji predaje njemački jezik nedavno sam pobijedio u rješavanju ukrštenica na njemačkom jeziku. Nijemci su me pitali kako to uspjevam. Ja sam im rekao da se Srbi rađaju sa malom maturom. Ali problem je što današnje škole đake propuštaju bez znanja, pa stvaraju debile. Slažem se sa mojim prijateljem, koji je rekao da su Srbi odavno popušili, još samo poneku zapale. Naši političari sve znaju, osim dvije stvari: šta je infinitiv i ko im spava sa ženama- zaključuje Gavranović, koji ne može da shvati zašto se crnke farbaju u plavuše.

-Pitao sam jednu, zašto se dušo farbaš, a ona mi odgovori da to voli. Ja joj kažem, nemaš ti pojma šta voliš, to su ti samo drugi rekli. Misli bijednica da će biti ljepša i poželjnija. Šta ćeš, više se niko ne ponaša kako osjeća, već onako kako mu drugi kažu - energično zaključuje Gavranović.

Iako vesele naravi, Slavko priznaje da živi teško. Jedva sastavlja kraj sa krajem.

- Na početku rata bio sam teško ranjen, ali ne na liniji nego u Prijedoru, ispred hotela “Balkan”. Upucali me u stomak srpski rambo - specijalci. Izbila neka tuča a ja budala htio da ih razvadim. Uspio sam da se izliječim u Beogradu, uz pomoć prijatelja - priča svoje doživljaje Gavranović, koga još zovu Genijalac i Šaban.

- Genijalcem me zovu blebani poput Mome Kapora i Rajka Petrovog Noge, a Šabanom, što znači budala, nazivaju me razne provincijske budale, koje nemaju veze sa mozgom - šaljivo poručuje Slavko.

Nošen željom da svijetu prenese neke od najumnijih poruka stotina kniga koje je pročitao na njemačkom ili čak na španskom, ali i da zaradi pokoju kintu, makar za kartu do kuće, odnedavno je počeo da piše kolumne za jedne banjalučke dnevne novine. Najviše inspiracije mu je, očigledno, dao Niče, zbog čega ga mnogi i zovu tim imenom.

Ipak, svaki novi red o njemu, bio bi suvišan, a možda već sutra i beskoristan, jer Slavko, sa svitanjem svake nove zore ima novu misao, originalnu ili prevednu, svejedno je, ali dovoljo snažnu da baci sjenku na sve ono što je juče rekao. Nove riječi tada traže sagovornike, kojih je sve manje. U ruci je ponovo torba sa knigama. Čuje se pisak lokomotive. Banjalučko jutro ponovo je u njegovim očima…

 Slobodan Popadić

This entry was posted on Friday, November 2nd, 2007 at 4:24 am and is filed under Oko nas. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.