Novi talas

I na Vaskrs, najradosniji praznik u dvije hiljade godina dugoj istoriji hrišćanstva i pravoslavlja, srpske majke, sestre, očevi i kumovi plakali su za pijanim sinovima, nastradalim na vrelim ulicama, za kćerkama, silovanim u ćoškovima mračnih diskoteka, za nevjernim muževima i zabasalim ženama.

Da nas zla kob hoće, to se ne može poreći. Ako bi smo, kojom srećom, odustali od stare navike da za sve svoje loše postupke uvijek pronađemo dežurnog krivca, vidjeli bi smo da su problemi u nama, u našim rukama, očima, čašama.

Na strašni petak, kada Hristova krv pade, za nas pregrešne, na dan kad su nam stari govorili „sine, danas je grijeh i u daljinu pogledati“ u rukama srpske mladeži bile su čaše pune vina, rakiije ili ko zna čega još ne. I tada, jedinog dana u godini kada za to nema opravdanja, krkalo se do zore, tako van je sebi dočekujući Hristovo vaskrsenje, zaklinjući se u srpstvo, pri tom gazeci njegove temelje, na krilima očevih praznih džepova.

Na dan kada post dug sedam nedjelja doživljava svu svoju svrhu, značaj i čojstvo, čaša u rukama „nebeskog naroda“ očigledno nije grijeh, jer provjereno znaju da u njoj nema masnoće, koje je na pretek bilo na stolu, prije nego što u krenuli u okršaj sa svim vrstama đavoljeg napitka.

Ako krvave glave po putu, razbijeni nosevi u bolnicam, u neznaju stvorene a potom bačene bebe na livadama, nisu grešna djela pijanih glava, ni cašica onda nije grijeh, nego vrlina. Možda bi nam tek tada postala mrska, strana, tuđa…

Neka bude, ali jednom moramo raščistiti sa tim, jer ovakve ruke, nisu i ne mogu biti iste one koje su se s tri prsta krstile, Boga molile i „ne damo Kosovo“ uzvikivale. U ovakvim rukama i Biblija smrdi, krst liči na demonsku skalameriju a svaka čaša, pa i ona s vinom iz Tajne vecere, donosi novog Judu.

Za stolom velikih srpskih momaka, koji su gledajući u sat, čekali da istekne posljednja sekunda dugog posta, pobjede nad samim sobom, kako bi krenuli u ritual oduzumanja od alkohola, za Vasks je bilo najviše žena, maloljetnih i svih drugih kojima tu nije mjesto, upravo onih kojima trijezni nikad ne bi prišli. Ako je stanje buncanja tek dokaz muškosti ali i ženskosti, imamo li pravo upitat se kako će završiti veze započete u lokvama rakije? Hoće li nam se djeca rađati sa njom u venama, hoće li ih majka, ako ne abortira, po rođenju zadaviti, hoće li ih možda u nekoj od privatnih klinika prvo osakatiti, ili, u najboljem sučaju, tako male, svete i nevine, na tuđoj njivi ostaviti, igrajući na kartu humanosti, koju nikad nisu upoznali?

Ako sadašnoj generaciji naših očeva, odrasloj u kandžama komunizma, ništa sveto ne smijemo spomenuti, možemo li makar njihovu djecu Bogu poklonti, srpstvu ispraviti i od kafane odvojiti?

Jer, izgubljena su samo ona stada bez svog pastira, ili ona koja ih imaju više, pa ne znaju koga slušati. Ako u ovoj situaciji pastira još ima, zar nije vrijeme da uzmu štap u ruke, hjeb u torbicu i krenu put livade, gdje vukovi opkoljavaju stado, jer su psi čuvari odavno postli nemoćni.

Nemoćni sigurno nisu više profesori, učiteji i nastavnici, koji platu duplo veću od prosječne penzije drvosječe ili rudara, moraju opravdati pred očima onih koji ih plaćaju, odvajajuci od usta upravo one djece koju im daju u ruke, još se nadajući da će od njih jednom stvoriti ljude.

U pomoć još nije kasno pozvati i crkvene dostojnike, ali pod uslovom da na predavanje dođu pješice, a ne skupom limuzinom, koja u još neispisanim glavama ne smije stvoriti sliku uspješnih ljudi, koju žele dostići po svaku cijenu. Biće im nejasno, jer u udžbenicima još ponegdje piše da je crkveni otac, na staroj mazgi, u poderanom odijelu, sijede brade i velikog srca, nekad bio najviši autoritet u svom selu, i onda kada su mu zatvarali vrata, plašeći se „Velikog brata“.

U suprotnom, nesrećni roditelji, na putu ispravljanja krive Drine, biće prepušteni na milost svojih dojučerašnjih mališana, koji su dan po dan, postali strah i trepet čak i za onu policiju, o kojoj su, kao mali, slušali više nego o Paji Patku, Popaju i Baltazaru zajedno.

Tada će se i prije Vaskrsa na njihovim stolovima nalaziti prasetina, a u pivu će kupati novorođenče, ako ga budu imali, jer će biti zdravije od vode, koju nisu znali čistu sašuvati. Tada će Kosovo biti samo razlog za smijeh, dok će 1389. biti godina kada je počinjen genocid!

Sa čim ćemo izaći pred Miloša?!

This entry was posted on Monday, April 28th, 2008 at 6:55 pm and is filed under Stav. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.