Junaci i tragičari
Srbi su narod koji je spreman da promijeni tok svjetske istorije, ali nikako i vlastitu sudbinu. S obzirom da su oduvijek vapili za snažnim vladarima, vrlo je lako da ih je moguće gledati upravo kroz te vladare, u kojima leži sva nemoć mijenjanja sudbine. Iako izutetaka ima, zajedničko za sve njih jeste to da su od narodnih heroja, najsjajnijih sinova svog naroda, na kraju postali izdajnici, plaćenici, blaćenici ili zločinci. Tako je bilo od vajkada, a tako je i sa bivšim i prvim predsjednikom Republike Srpske, koji je na čelo naroda došao kao spasilac, u Hag odlazi kao zločinac, bez imalo podrške, koje možda i ima, ali je zabranjena.
Kako u svakoj tragediji ima komedije, tako i u svakom zlodjelu ima i junaštva. Iako će uvijek biti onih koji će reci da bi, da nije bilo Karadžića, bio neki drugi Karadžić, jasno je da je njegova zasluga nemjeriva, junačka, i to u trenutku kada su mnogi veći Srbi od njega virili ispod tepiha. Ali, još više će vremenom biti i onih koji će vidjeti da je taj isti junak naredio ili prećutao ubijanje bose i gladne djece, iznemoglih majki, posenilinih baka i djedova, trasirajuci tako put svoga kraja. U kojoj mjeri, nikada nećemo saznati, jer kazna koja ga ceka, jasno je svim, neće odgovarati visini njegove krivice. I, eto razloga za još jedan mit, mučeništvo, patnju, kojih nam, dapače, ne manjka.
Na ulicama, trgovima i kafanama, nakon hapšenja dojučerašnjeg junaka, nije bilo značajnijeg broja velikih Srba, pristalica Radovanove ideologije, niti njihovih potomaka. Tišina i muk začudila je samo laike, koji, navikli na uličnu pravdu, nisu shvatili da je Radovana u srpskom narodu bilo gotovo u svakom vijeku i da je svaki od njih završio gotovona isti način. Čemu protesti, interes, zapitkivanje, diksutovanje, kada će i ovaj poslednji (ali, na žalost, ne i zadnji) vadar završiti kao imnogi prije njega: nepravednom robijom, izdajom kuma, stranke ili naroda. Iako je svaka bolna na svoj način, ova posljednja se čini najbolnijom, neobjašnjivom, fenomenom. Kako je moguće da dojučerašnji vojvoda, junak, vožd, odlazi bez ikoga svoga, napušten, a po nekima i izdat? Za one koji ovako mijenjaju stavove kažu da su neljudi, a za narod? I to ne prvi puta. Sličnim putem nedavno su otišli veliki Sloba, Moma, Stojan…Nekima od njih lupaju spomenike, zabijau kolac u grob.
Pored naroda, izdali su ih njihovi dojučerašnji zapadni „prijatelji“, a današnji krvnici. Jer, Holbrukov potpis na Kradžićev mir ili nekadašnje američko favorizovanje Miloševica, kao jedinog balkanskog mirotvora, jasno govore ko je nekad stajao iza koga, ali i ko je koga kasnje izdao. Ako vas neko jednom prevari, okrenete mu glavu, ako se ponovi, ona ste budala. Ali, srpsko lako zaboravljanje istorije ovome ne daje kraj. Prvera i izdaja moglo bi biti još.
Zapad je po ko zna koji put dobio ono što je želio na Balkanu, bivši vladari uglavnom zaslužene robije, ali šta je dobio narod okrećuci leda svojim dojučerašnjim bogovima? Dobio je ono što se daje svima koji okreću leda, obećanje raja, priče o boljem životu i demokratiji o kojoj su nekad učili od nas. Nepobitna je činjenica da se u obećanom svijetu živi bolje, ali bez duha, emocija, prijateljstve i bez istorije, srpske naročito, jer slobodarski i temperamentni narod nije poželjan u svijetu identičnosti i globalzacije.
„Uhvaćen balkanski kasapin“, „Kraj za evropskog Bin Ladena“, i drugi naslovi zapadnih medija, jasnije nego ikad pokazuju gdje je demokratija o kojoj pričaju, ne poštujuci ni osnovno pravno načelo nevinosti, dok se ne dokaže krivica. Ali, ništa novo, jer su takve naslove slali i iz granatiranog Sarajeva, sa istog balkona sa koga je teritorijalna odbrana gađala kolonu JNA i izazivala gnjev Srba oko Sarajeva. I tada i sada „mesa“ za priču će imati, sve dok im vijesti počinu „istinom“ onih za koje stolica u Hagu nikad neće biti spremna, jer znaju da se to prijateljstvo skupo plaća arapskim parama ili barelima, koje Srbi nikad nisu imali.
Ako ne udarne, onda makar zabavne stranice popunjavaće im priče o porodici Bin Ladena, koja se, iako im je glava kuće pobila pola Amerike, slobodno kreće po toj istoj Americi, ili i ostatku svijeta, ako ga ima, dok Karadžićevi ni iz kuće ne smiju uzaći.
U meduvremenu, dok Srbija likuje, uvjerena da je ispunila gotovo sve zadatke, baš kao dijete, neko od zapadnih diplomata ovih dana poruči Borisu Tadiću da mora biti jak, jer je njegov prethodnik izručenje Miloševica platio glavom. Nešto slično, ali bez potrebe čitanja između redova, poručiše mu i šešeljevci. Iako će atentatora uvijek biti, jasno je da Karadžic nema svoju obavještajnu službu, Plave beretke ni profesionalne ubice, koji ce ga pokušati osvetiti. Uradili to, ili ne, istorija se ponavlja, Tadić je još jedan srpski vladar koji je postao je junak, ali sa glavom u torbi, i to od vlastitog naroda. Ima li kraja?
