Novi talas

U Bosni se može sporiti sve, ali to ne znači da nešto nije istina. Smiješno je da neki ljudi misle da imaju autorska prava na istinu. Ovako govori mladi pisac Savo Heleta, čija je knjiga Not my turn to die, u kojoj opisuje svoje djetinjstvo opkoljenоm Goraždu, izazvala buru reakcija u Bosni i Hercegovini. Savo, „američki đak”, plijeni mirnoćom; ni u jednoj izjavi nije rekao ništa što bi izazvalo mržnju, ali ništa nije ni preskočio, niti je nešto nazvao drugim, uljepšanim imenom.

U svojim memoarima opisao si svoja sjećanja na period rata. Onima koji nisu čitali, možeš li opisati šta je sve tvoja porodica preživjela u opkoljenom Goraždu?

Pored svakodnevnog granatiranja grada koje smo svi doživljavali, kao Srbi u gradu koji je bio pod muslimanskom kontrolom i srpskim okruženjem, moja porodica kao i ostali Srbi u Goraždu su postali objekt sumnje preko noći. Iako smo mi bili civili, moja sestra Sanja i ja djeca, to nas nije poštedilo muka i patnje.

Naši životi postaju horor koji je trajao dvije godine. Moji roditelji su vodjeni na strijeljanje, krili smo se u domu naših prijatelja nekoliko sedmica, nakon toga smo uhapseni po naredjenju lokalnih vlasti i od strane regularne policije i proveli više od tri mjeseca u logoru u centru grada zajedno sa još 70 srpskih civila. Za vrijeme boravka u logoru, pored užasnih uslova, policija nam nikada nije obezbjedila ni trunku hrane, niti čašu vode.

Šta se dešavalo nakon izlaska iz logora?

Nakon logora su uslijedili mjeseci gladovanja kao i česti napadi na moju porodicu od strane naših dojučerašnjih sugradjana, komšija, i poznanika. Mada mnogi danas žele da optuže izbjeglice za sve te napade, moja porodica nikada nije imala problema sa izbjeglicama, već samo sa našim sugradjanima Goraždanima.
Zajedno sa još dvoje prijatelja, mi smo pobjegli iz Goražda u aprilu 1994 godine tako što smo plivali po noći niz nabujalu i ledenu rijeku Drinu oko tri kilometra.

Šta tvoja knjiga može novo ispričati svijetu o ratu u BiH?

Knjiga opisuje običnu ljudsku priču o patnji, stradanju, i preživljavanju, o uništavanju jedne predivne zemlje, o zlim ljudima koji su isplivali na površinu u tim ratnim situacijama, kao i o dobrim ljudima koji su, bez obzira na sve, ostali dobri ljudi i činili sve da pomognu svoje dojučerašnje poznanike i prijatelje. Takodje, knjiga opisuje dešavanja u Goraždu za vrijeme rata iz mog ugla i stranu priče o kojoj se malo zna.

Po tvojim utiscima, da li su spremni da je saslušaju, da li ih to uopšte interesuje?

Mislim da su ljudi svuda po svijetu spremni da čuju ovu priču. Mnoge diplomate, ambasadori, i politički analitičari iz Amerike su oduševljeni knjigom. Stalno mi se javljaju obični ljudi iz cijelog svijeta koji su pročitali knjigu i svi imaju samo pozitivne komentare. Zadnjih mjeseci me kontaktiralo dosta profesora iz srednjih škola i univerziteta u Americi, čiji će studenti od septembra čitati moju knjigu.

Kada i kako si došao na ideju da napišeš knjigu?

2005 godine sam zajedno sa grupom studenata sa mog Univerziteta u Americi proveo jedan semestar u Južnoj Africi. Nakon što sam ukratko ispričao nekolicini prijatelja o ratu, oni su me počeli nagovarati da pokušam da pišem o tome. Nekoliko mjeseci nakon toga, uz konstantne nagovore, odlučio sam da probam napisati knjigu.

Prvi draft knjige sam napisao u toku završne godine fakulteta, a u februaru 2007 godine je moj agent pronašao izdavača u Americi. Knjiga je za sada dostupna samo na engleskom jeziku, a distribucija se vrši u cijelom svijetu.

U Avazu je pisano da si mnogo objektivniji od svog djeda Nikole, «koji je još u ratu objavljenim sveskom «Teror nad Srbima u Goraždu» izazvao zgražavanje svojih sugrađana. U čemu se razlikuju vaši pristupi i da li se uopšte mogu sporiti radovi tvog djeda?

Moj deda Nikola je napisao dvije knjige o stradanju Srba u Goraždu za vrijeme rata. Te knjige su napisane kao dokumenti o stradanju stotina Srba u Goraždu za vrijeme rata. Moja knjiga su moji memoari, koji prate mene i moju porodicu za vrijeme i nakon rata.

Smiješno je da neki ljudi misle da imaju autorska prava na istinu. U Bosni se može sporiti sve, ali to ne znači da nešto nije istina. Postoji stotine ljudi, Srba koji su ostali u Goraždu za vrijeme rata, a i puno iskrenih Bošnjaka koji su bili svjedoci naših patnji, koji mogu potvrditi sve o čemu ja pišem u knjizi.

Intervju sa tobom u Avazu nije objavljen, ali je onaj sa sajtu Sarajevo X.com izazvao dosta komentara u kome ti čak i prijete smrću. Kako gledaš na tu situaciju?

Bio sam iznenadjen i šokiran sa tolikim izlivom mržnje i primitivnosti. Na svaki normalan komentar je stiglo bar deset primitivnih. Mislim da su ti komentari prava slika i prilika situacije u BiH. Plašim se za budućnost zemlje sa takvim ljudima. Meni lično ne pada na pamet da živim sa ovakvim ljudima, koji su izgleda većina.

Što je nažalosnije, niko od onih koji mi šalju prijeteće poruke i kažu da je knjiga puna laži nije pročitao knjigu.

U više navrata si istakao da si po izlasku iz Goražda želio osvetu, i da si jednom bio u prilici za to. Kada se to desilo?

Nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u jednom od konvoja koji su tada išli iz Goražda za Sarajevo i koji su zbog nekih neregularnosti zaustavljeni u tadašnjem Srpskom Goraždu gdje sam ja neko vrijeme živio sa svojom porodicom, ja sam vidio čovjeka koji je na nas pucao nekoliko puta i koji je bio u grupi vojnika koji su u Aprilu 1994 godine zapalili naš stan misleći da smo mi unutra.

U tom trenutku sam želio samo osvetu. Želio sam ubiti čovjeka koji je nanio toliko zla mojoj porodici. Nakon što sam našao pištolj i krenuo nazad prema konvoju, moj otac me je sreo i ubijedio da to ne uradim. To je bila prekretnica u mom životu.

Da li je tvoja knjiga bolji i efikasniji vid osvete?

Ja sam davno prije nego što sam odlučio pisati knjigu prešao preko svega i ostavio prošlost iza sebe, tako da ne gledam na knjigu kao na jedan vid osvete. Samo želim da ispričam svoju priču.

Zbog čega si rekao da očekuješ da će tvoju knjigu više napadati Srbi?

Nisam rekao da očekujem da će moju knjigu više napadati Srbi, već da će je napadati i jedni i drugi. Ovo sam već i iskusio.

Srbima se ne svidja to što pišem o srpskom bombardovanju Goražda, svakodnevnoj snajperskoj paljbi početkom rata, i stradanjima ljudi u gradu. Nekima smeta to što sam u knjizi pisao o mnogim našim prijateljima Bošnjacima iz Goražda koji su nam pomagali tokom rata i bez kojih bi mi umrli od gladi ili bili ubijeni.

S druge strane, Bošnjaci mi prijete smrću a da nisu ni pročitali knjigu. Za njih je sama pomisao da sam ja napisao knjigu neka zavjera i propagandna kampanja. Mnogima je žao što me nisu ubili za vrijeme rata i tako me spriječili da pišem.

Kako je protekla kampanja i promocija knjige?

Zbog obaveza u Južnoj Africi nisam za sada bio u prilici da idem u Ameriku na promociju knjige, tako da smo više radili na internet i radio promociji, kao i mnoge intervjue za magazine i novine u Americi.

O knjizi se pisalo i piše u Južnoj Africi, u planu su nastupi na nekoliko TV stanica. Nedavno sam boravio u BiH i Srbiji, gdje sam imao dvije prezentacije knjige koje su bile odlično posjećene i propraćene u medijima.

Aktivan si na internetu, na pet-šest ličnih sajtova. Je li prisustvo na mreži potreba savremenog doba, i zahtijeva li mnogo napora održavanje više stranica u isto vrijeme?

Radio sam dosta sa stručnjacima za marketing iz Amerike, koji misle da je internet marketing budućnost (a i sadašnjost). Teško se danas išta može uraditi bez ozbiljnog prisustva na internetu. To zahtijeva puno rada i napora, ali šta je tu je. Ja većinom sve sam radim u slobodno vrijeme.

U kojim mirovnim misijama si sve učestvovao?

Trenutno radim na projektu u Darfuru. Još uvijek čekam da idem tamo, što je veoma komplikovano. Nadam se da ću otići u Darfur u narednih mjesec-dva.

Ja vodim istraživački projekat o pobunjenicima u Darfuru. Narednih dana ću početi da intervjuišem lidere pobunjenika. Nakon što analiziramo njihove ciljeve, mi ćemo pokušati da ih dovedemo za pregovarački sto, gdje bi oni pokušali približiti svoje stavove i tako jači i organizovaniji mogli početi nove mirovne pregovore sa Vladom Sudana.
Primjer Južne Afrike, zemlje koja je na koliko-toliko miran način izvršila transformaciju od apartheida do slobodne zemlje početkom devedesetih godina je nešto što mi daje nadu da je transformacija konflikta moguća ako postoje političari kojima su mir i ljudski životi bitniji od borbe za vlast i teritoriju.

Tvoje djelovanje se tu ne završava?

Svoje akademsko znanje i istraživanja često koristim za pisanje novinskih članaka. Do sada sam pisao o Južnoj Africi, Sudanu, Darfuru, Zimbabveu, i mnogim drugim temama za magazine i časopise širom svijeta. Nedavno sam vidio da je nekoliko institute za konflikt menadžment u Evropi i Americi postavilo na svoje web stranice moja istraživanja o Sudanu i Darfuru zajedno sa radovima poznatih stručnjaka. Mislim da je to znak da sam na dobrom putu.

Kako je pisati na jeziku koji ti nije maternji?

Kada sam 2002 godine otišao da studiram u Americi, jedva da sam mogao govoriti engleski. Nakon puno godina napornog rada, ja danas razmišljam na engleskom i puno mi je lakše pisati na engleskom nego na srpskom.

Kada će se pojaviti izdanje na srpskom jeziku, i koliko ćeš ti učestvovati u prevodu?

Knjiga bi se uskoro trebala pojaviti na srpskom. Ja neću lično prevoditi knjigu, to će raditi profesionalci, a ja ću učestvovati u tom cijelom procesu.

Gdje vidiš svoju budućnost, u Americi, Africi, ili imaš planove da se vratiš u Srpsku?

Za sada nisam siguran. Najvjerovatnije ću ostati neko vrijeme u Južnoj Africi, nakon toga ko zna. Gdje me posao i život odvede. Nakon svega što sam preživjeo za vrijeme rata, želim da radim na riješavanju konflikta u svijetu.

This entry was posted on Sunday, September 14th, 2008 at 3:05 pm and is filed under Kultura. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. Both comments and pings are currently closed.