Novi talas

„Ja u principu najbolje odgovore dajem rano ujutru, ali može intervju i poslepodne, kad god odgovara“- sa druge strane žice se čuo dobro poznat glas, najprepoznatljiviji u banjolučkom radio-etru. Čini se gotovo uvijek dobro raspoložen, Darko Gunjić Gunja, izlazi u susret ljubopitljivim novinarima.

Za njegovu kultnu radio-emisiju Blablaonica, koja je doživjela sedam godina emitovanja, znaju i oni koji ne slušaju radio. Za sada je Gunja, kako sam kaže, slobodnjak i ne radi, ali strpljivo čeka pravu ponudu da se vrati. Na radio, naravno. Poznat i kao član benda Balkan Ekpres, u kome je od osnivanja, Gunja je jedan od najneobičnijih likova banjolučkog javnog života. Sa svojim slušaocima je izgradio odnos kakav je teško pronaći bilo gdje u medijima, jer je ostao isti, bez foliranja, na kraju, on je jedan od njih i po „socijalnoj liniji“.

Jesi li ti jedina prava radio zvijezda kod nas?

Ja sam jedina zvijezda uopšte, haha! Sad je pitanje šta znači biti zvijezda i ima li ih uopšte. Gdje češ biti taj neki VIP, zvijezda, ili kako ovi sad kažu selebriti, u zemlji koja ima tri i po stanovnika. Malo mi neobično to, ne osjećam se kao zvijezda.

Otkud rok muzičar na radiju?

Na Big radiju sam počeo raditi krajem 94 godine, kad su na me tu sasvim slučajno doveli, ali bukvalno doveli, moji drugovi od djetinjstva Željko Opalić Opa i Saša Nikić, i preporučili gazdi Big Radija, Ljubiši Buci Kragulju. Nagovorili me, ajde ti da radiš, imaš duha, imaš priču, mogao bi to. Ispočetka je bilo teško kao i uvijek, ali malo po malo sam se uklopio u ekipu i postajao sve opušteniji.

Koje si sve emisije radio do sada?

Mnogo sam emisija radio. Prva se zvala Folk centimetar, zatim Program plus, Rokenroler, Urbana ekstravaganca,Balblaonica, Spajalica… Spajalica je jedna divna emisija, gdje smo spajali ljude. Nju sam radio jedno dvije godine, i moram se pohvaliti da je bilo i brakova.

Šta je činilo Blablaonicu tako posebnom i popularnom?

Iskrenost, prije svega, jer je to emisija koja je skrenula pažnju, zato što smo obrađivali životne teme, ne sad neku nuklearnu fiziku, već ono što nas tišti, boli, raduje, čini ovaj život onakvim kakav jeste. Najviše je postavljala pitanja, i pokušavala da rješava neke probleme ili bar da nametnemo pitanje, da ljude navedemo na razmišljanje o nekoj stvari, da podignemo nivo razmišljanja na neki viši stepen.

Kako su izgledali počeci Blablaonice?

Najveća razlika je što u početku nije bilo SMS poruka, jer sam ja čitao i tražio priče i komentarisao ih, bez upliva slušalaca, bukbalno one man show. Često se mijenjao broj emisija u sedmici: u početku je išla tri puta sedmično na drugom programu BIG-a, pa tri puta sedmično i na prvom i na drugom, pa svaki dan na oba kanala.

Jesi li ikad vodio emisiju pod gasom, da priča ide glatko?

Nemam ja problema sa pričom, a znao sam svakakav doći u emisiju, umoran, mamuran, ali čovjek ne može funkcionisati kad je pijan, pogotovo je nemoguće u jednoj takvoj emisiji, taj mit treba razbiti.

Najdraža emisija, tema, SMS koji si primio u emisiji?

Ne znam, ne mogu se sjetiti. Poslije sedam godina sam pokušao da izračunam koliko je bilo emisija ukupno, nisam došao ni do tačnog broja, a kad radiš sedam dana na oba programa nema šanse da se sjetiš detalja, osim kad me neko podsjeti, to i to je bilo super, ali ovako…

Da li ti je zamoran odnos sa slušaocima, koji te doživljavaju kao prijatelja koga poznaju, u emisiji zovu na kafu…?

Nije bilo nešto teško, to je samo još jedan dokaz da je emisija stvarno imala neki drugarski ton, vezivala slušaoce za mene i mene za njih. Bilo je stvarno dosta poziva na kafu, pivo, sa nekim ljudima sam se i upoznao, postali drugovi, bilo je dosta ih kontakata, recimo ljudi iz dijaspore koji nas slušaju preko interneta, znao sam se nalaziti sa njima kad dođu u Banja Luku, ili oni dođu na radio, donesu neki poklončić…

Slušaoci su najviše bili zabrinuti za emisiju kad si najavio da ćeš se oženiti i napustiti zemlju?

To je opet taj drugarski odnos. Bilo je tih nekih priča, trebao sam otići u Italiju, promijeniti i zanimanje, ali kao što svi znamo nije urodlio plodom, tako da nisam otišao nikud. Hoću li se oženiti? Ne znam, možda, život je čudna biljka.

Poznat si i kao član rok benda Balkan ekspres, ali se u novinama pominješ kao njihova moralna podrška?

Moralna podrška, to je tako preneseno u novinama, a još uvijek pjevam sa njima, eto svirali smo na proslavi 135 godina mog omiljenog napitka, haha. Na posljednjem albumu Ša la la la la koji je izašao početkom godine sam otpjevao obradu Azrine pjesme Užas je moja furka. To su moji dugogodišnji prijatelji sa kojima se viđam skoro svaki dan.

Šta je bend prošao od osnivanja, šta pamtite od svirki…?

U bendu sam od samog početka, od ’96. kad je osnovan pod ovim imenom, mada su tada to bili iskusni muzičari koji su svirali i prije. Snimili smo dva albuma, Preporučeno i novi Ša la la la la. Mogu reći da smo postali k’o vino, što smo stariji to smo bolji. Imali smo pregršt svirki, svirali smo u bezbroj mjesta u Republici Srpskoj, Srbiji, Federaciji, zatim u Italiji, u Torinu i Milanu, u organizaciji udruženja Marko Polo, u sklopu kulturne razmjene između nas i Italije. A trebali bi otići svirati i u Švicarskoj. Devedeset devete kada je bombardovana Srbija, svirali smo na Trgu Republike, to je jedna od svirki koju posebno pamtim. Tada sam dobio i nadimak, Iznogunj, po liku iz stripa Iznogudu, koji je htio da bude kalif umjesto kalifa, a za mene su provalili da sam htio da budem pjevač umjesto pjevača.

Tvoje pravo zanimanje je?

Ja sam metalostrugar, radio sam od 18 godine u Univerzalu, zvanično od ’87. do ’95. godine.

Kako ti izgleda muzička scena u BL?

Što se tiče rokenrola, sve je bolje i bolje. Jedno vrijeme je bila jedna strašna stagnacija, ljudi su se zabavili preživljavanjem. Sada ide na bolje, samo fali malo para da ljudi krenu izdavati albume, raditi autorske materijale.

Koliko tu može pomoći Oksigenov studio?

Može mnogo pomoći. Mi smo tu snimali, uskoro bi trebala da se pojavi i jedna kompilacija pjesama Banjolučkih bendova nove generacije. Preslušao sam 90 odsto tog materijala i mogu da kažem da sjajno zvuči.

Gdje izlaziš, jesi li zadovoljan mjestima za izlazak u Banjaluci?

Ja izlazim na jako čudna mjesta, od onih trendovskih, na one tunc-tunc partije, znam otići na narodnjake, ali uglavnom idem na koncerte i mjesta gdje mogu čuti uživo svirku, a ne da mi neko pušta muziku. Nisam zadovoljan brojem koncerata, sve se svede na četri-pet dešavanja godišnje. Ali i sve manje i manje izlazim, nekako mi godine ne dopuštaju da izlazim kao nekad, čitaj to i kao plitak džep.

Kako reaguješ kad napišu nešto o tebi u Svetu?

Svet kao žuta štampa mora nečim da popuni strane, pa eto ako sam im ja interesantan, ne znam je li to njihovim čitaocima zanimljivo ili nije. Par puta se dešavalo da isfuraju neku priču koja nema veze s vezom, ali dobro. Ja poznajem maltene cijelu ekipu iz Sveta, dobri smo drugari, pa se nemam šta ljutiti.

Pratiš li sport?

Ja sam sportski tip. Trenirao sam dosta sportova, rukomet, fudbal, a najduže streljaštvom, nekih desetak godina. Pucao sam i iz vazdušne i iz malokalibarske puške. Pratim sve od sporta, a ono sa metlama, karling ili kako se zove, mi je apsolutni favorit. A kladionicu ne igram, osim iz zezancije par tiketa, iako mi brat ima kladionicu i često visim tamo, gledam utakmice.

Šta slušaš kad ostaneš sam sa sobom?

Ja ne puštam muziku, ili gledam TV, ili slušam radio, a nemam nikakav audio uređaj da ubacim CD, iako ih imam na stotine. Dosadi sve, naročito kroz posao, naslušam se tu pa nemam potrebu da sad ja izaberem nešto za sebe. Najviše volim da prebacim TV program na Diskaveri i Nacionalnu Geografiju, i gledam kako lav juri antilopu, ona bježi a ti znaš da će je stići, pa se nemaš šta sikirati.

This entry was posted on Thursday, May 8th, 2008 at 4:40 pm and is filed under Oko nas. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.