Novi talas

Niko ko ga je čuo, vidio ili pročitao njegov tekst, nije ostao ravnodušan. Već samim svojim potpisom privlači pažnju i ostavlja u dilemi: Zašto te zagrade? A potpisan je ispod mnogo tekstova, kolumni, kritika… Napisao je i svoju prvu knjigu, “Intervju sa Radovanom Karadžićem”, koja je postala bestseler u našim okvirima. To je itekako dovoljno da se dosta ljudi zapita: Ko je Dani(j)el Simić, kako sam kaže, “opštenarodno poznat anonimus”, i koje je njegovo pravo zanimanje?

Ja sam se dosta dugo izjašnjavao kao novinar ili kolumnista. Nekako mi je dugo bilo neprijatno reći da sam pisac. Ipak više ne mogu bježati od te titule. Sad bih ipak najviše volio da budem smatran piscem, što i jesam. Tome posvećujem najveći dio svog vremena, ulažem najviše životne energije, i uopšte, to mi najviše znači, mada od toga imam najmanje finansija.

Svestranost objašnjava time što ima široka zanimanja. Zanima ga sve, “od političke ekonomije do automobila na hibridni pogon”.

Ta svestranost je prokletstvo, svakom bi savjetovao da od toga bježi kao đavo od krsta. Prvo moraš naći nešto što je primarno tvoje. Ja sam svojevremeno svirao u grupi, glumio u pozorištu, bavio se vajarstvom i dugo mislio da ću upisati likovnu akademiju. Onda sam se, negdje u trećem razredu gimnazije, pronašao što se tiče pisanja.

Za uspjeh njegove prve knjige „Intervju sa Radovanom Karadžićem”, jedini opipljiv parametar su oko hiljadu i po prodatih primjeraka, skoro sve u nekih dva-tri mjeseca. To je jedini način da se “izmjeri” književni uspjeh u Republici Srpskoj.

Još veći, jer se ne radi o komercijalno unosnoj literaturi.U pitanju je, kako ja to obično kažem, hard core literatura, nasuprot one soft literature kakav je Da Vinčijev kod, i koja prolazi. Kako to jedan moj drug opisuje: „Da bi pročitao jednu tvoju priču treba mi tri sata i dva pakla cigareta”.

Izbor naslova knjige kao marketinški trik više je polunamjeran nego namjeran.

 

Krčka se ta ideja još od kad sam 2003. napisao tu pripovjetku, i vidio kakav efekat ostavlja na ljude kad im pročitaš naslov. Odmah kažu: daj da vidim tu priču! Jednostavno shvatiš da naše društvo funkcioniše na tabloidnom nivou, kao i svako, međutim kod nas samo taj oblik duhovnog života postoji. Tako je izbor naslova ispao odličan marketinški trik.

I samo izdavanje knjige je bilo neuobičajeno, dosta stvari od preloma i korica su besplatno uradili Dani(j)elovi prijatelji, formirajući takozvani „Projekat Simić”. Time su pokazali da se i sopstvenim angažmanom mogu uraditi značajne stvari.

Sve što bi od neke izdavačke kuće dobio, bio bi uokviren članak (sa fotkom ili bez nje) u dnevnim novinama, i to je to. Kad sam radiš, uradiš mnogo više. Barem po pitanju promocije van tog mikroskopskog kruga, koji se još uvijek zanima za pravu književnost. Cilj samog projekta je bio pokazati da pisci ne moraju biti neki džigerani sa šeširima širokog oboda, koji pućkaju lule i sjede po klubovima umjetnika, kašljucajući tuberkulozno, nego da pisac može biti neko ko je, kao na primjer ja sad, upravo stigao iz lova.

Sigurno bi za knjigu saznalo mnogo više ljudi da nije naišao na cenzuru u elektronskim medijima.

Radio televizija Republike Srpske je odbila da objavi reklamu, iz nekih enigmatičnih razloga. Tek poslije su uslijedili pozivi za gostovanje u emisijama RTRS, na kojoj sam se pojavio tek četiri mjeseca od promocije knjige. Slično je bilo i sa ostalim televizijama, ali u svakom slučaju moram izdvojiti radijsko krilo RTRS, gdje uredništvo uopšte nije pokazalo nezrelost svojih vizuelnih kolega. U slučaju da sam na TV gostovao dok je knjiga bila na kioscima, to bi uduplalo njen uspjeh i vjerovatno bi morali štampati treće izdanje. Tržište je čudo. Jednom se pojaviš na TV, i sve ostalo možeš baciti u smeće.

Novinarstvu ga je privukla iluzija da može uticati na društvene pojave, naročito na politiku, i počeo se njime baviti u vrijeme kad je, kako kaže trebalo “napraviti sebi novine da bi napisao članak”.

Prvi moj članak se zvao „Strip u nas”, objavljen u “Žalosnoj svesci” prvom i za sada jedinom časopisu u istoriji Banja Luke i Srpske, a koji je isključivo bio posvećen stripu. Poslije sam pisao za Prelom, Bum, Buku, razne studentske i književne časopise kao časopis Filološkog fakulteta „Krajgranesije” (što je srednjevijekovni termin za akrostih). Prvi ozbiljan posao je kad sam u BG počeo da radim za Nacional. Legendarne dnevne novine, koje su jedine poslije 5. oktobra pisale protiv neprikosnovene vlasti DOS-a. Legendarne zato, što je zahvaljujući školi koju je on formirao, nastala bogata ponuda dnevnih novina u Beogradu. Danas su od od dijelova ekipe koja je radila u Nacionalu formirani Kurir, Press, Pravda, Alo, Gazeta… Mnoga druga dnevna izdanja koja su ugašena, ili koja će tek da se pokrenu. Bilo je vrlo intresantno raditi u tim novinama u tom periodu, pa sam, eto, između ostalog doživio i da su novine u kojim sam radio bile zabranjene. To je krajnje zanimljivo iskustvo, kad ti policija upadne i istjera te iz redakcije, a to se kao odvija u jednom demokratskom društvu. Isti ljudi koji su zabranili Ćuruvijin Dnevni telegraf za vrijeme Miloševića, došli su i zapečatili Nacional u ime Čede Jovanovića i Branislava Lečića. Kasnije se javno mnenje u Srbiji kotarisalo tih dječjih bolesti i mislim da je scena dnevnog novinarstva u Srbiji najrazvijenija i najslobodnija u bivšoj SFRJ.

Kasnije je shvatio da novinarstvo rijetko kad može značajnije uticati na društvena kretanja, već je tu više da održava duh slobodoumlja, i tako utiče na političke aktere.

Kad sam postao kolumnista Ekstra magazina, postalo mi je lakše živjeti. Na Ekstra Magazin sam 100% ponosan jer su to novine koje se same finansiraju, žive od prodaje. Tu sam ispekao zanat. Od preloma, fotografije, i sve redom do urednika. Pravi brodski mali. Ne sumnjam da ću kada u aprilu konačno odbranim svoj diplomski rad koji se po razvlačenju pretvorio u doktorski, nastaviti da pišem kolumne, ali da neću početi da ih fušerim za brzopotezne pare, kako to često biva sa ljudima u toj branši.

U svojim kolumnama je prilično oštar, i već mnogi znaju da nema dlake na jeziku.

Došao sam u poziciju da mogu zaraditi od toga što pišem. Nisam egzistencijalno ugrožen da moram cviliti, lagati i folirati, već mogu pisati ono što mislim. Sa druge strane, kod nas imaš neki poltronski mentalitet, onih tipova kojima je još od osnovne škole bitno samo da imaju što bolju ocjenu. A njih se baš nakotilo po medijima. Recimo, kao kad ljudi pišu pismeni rad iz srpskog (iz koga sam uvjek dobijao 3+) i lažu kako im se dopalo neko djelo, a prije časa ti kažu da im je sranje, ili da ga uopšte nisu ni pročitali. Imaš masu mlađih ljudi koji to više ni ne rade svjesno, nego su na poslu školovani preko poltronizma u medijima, pa se to sve nastavlja po inerciji. Mi prešućujemo neke normalne stvari. Kad neko kod nas spomene Jasenovac, svi kažu: “Šuti, nemoj pretjerivati, to ti je malo seljački, nećeš dobiti akreditaciju za EXIT…”

Osim odriješitih stavova na stranici predviđenoj za njegovu kolumnu se nalazi uvjek nova i provokativna fotografija.

Prije četri godine sam nabavio ozbiljniji fotoaparat, što mi je omogućilo pravim kvalitetnije snimke raznih situacija i postalo svojevrsna strast. Fotke obično vežem za temu iz kolumne. Nekad se uklopi fotografija koju već imam, koja je nastala spontano i nevezano, a nekad ciljano fotografišemo nešto što mi odgovara temi. U oba slučaja, njen konačni oblik obično osvane u novinama uz pomoć ljudi iz www.bigheadteam.com .

U Nezavisnim novinama je izlazio niz njegovih filmskih prikaza, potpuno drugačijih od onoga što se obično može pročitati. Na filmove ipak ne gleda drugačijim očima.

Jednostavno tako gledam na film, ne trudim se da gledam dugačije. To je počelo kao neko moje udivljenje novim tehnologijama, koje su dale do tada nezamislive mogućnosti manipulisanja audio i video zapisom. I to u kućnoj radinosti. Onda sam počeo da zapisujem kad pogledam neki film, čisto iz straha da svi ti silni utisci ne propadnu. To se profesionalnom deformacijom pretvorilo u samonikli feljton, iako sam pisao samo za sebe i nisam imao namjeru da to objavljujem. Kad sam skontao da imam tih kritika dosta za jednu dnevno u čitavoj godini dana, obratio sam se uredništvu Nezavisnih i uspostavili smo saradnju. Kao čista altruistička budalaština, u smislu da se malo drugim tonom progovori o nekim stvarima. Da imaš malo ozbiljniju razradu teme koju nismo tako navikli obrazlagati. Nešto što u suštini samo mali broj ljudi razumije, ali mi je drago da je to imalo odjeka, i danas dnevne novine u RS mnogo bolje izgledaju po tom pitanju.

Priču o svestranosti zaokružuje podatak da je ranije pisao i scenarije za strip, iz čistog entuzijazma.

Strip je ta neka moja prva ljubav. Bavio sam se scenarijima, radio to dosta ozbiljno i vatreno, da sam čak planirao napisati i “Teoriju stripa”. Međutim, sve nas je pojelo tržište. Ljudi vole da čitaju strip, ali proizvodnja je danas skupa. Za dvije table iole pristojnijeg stripa ti treba čitav dan, a nadaren likovnjak za to vrijeme može sjesti i odraditi reklamu za kafu. To su daleko bolje pare. Tako većina crtača koje znam iz tog perioda rade reklame, karikature, eventualno poneki kaiš-strip za dnevne novine. Njihov strip se sveo na reklamu ili slikarski triptih, a moj scenarij hipertrofirao u pripovjetku ili kolumnu.

I poslije svega ostaje da nam razriješi dilemu odakud zagrade u imenu:

Najbolje da ostanem mističan, haha. U dokumentima mi stoji Daniel, što je smiješno, jer je nemoguće za izgovoriti. Podsjećanje na vrijeme socijalizma, kada je mojim i mnogim drugim roditeljima, bilo moderno petokračiti nas stranim imenima. Danas se djeca krste barem malo manje egzotično, ali ništa manje poltronski. Te zagrade su još jedan primjer jeftinog načina kako možeš skrenuti pažnju na sebe, mada mi to, kao i mnoge druge stvari, nije bila prvotna namjera. Jednostavno sam se u datom trenutku počeo tako potpisivati, sa ubačenim „J” okruženim zagradama, i to je postalo nešto kao “svojeručan štampani potpis”. Ja sam čuo objašnjenje da je “J” jedini ćirilični znak uzet iz latinične tradicije. Nadam se da ih ima još.

 

 

Dani(j)el Simić je rođen 23.4.1977. u Sarajevu. Pisac je knjige „Intervju sa Radovanom Karadžićem”, za koju je dobio Nagradu za prvu knjigu Ministarstva prosvjete i kulture republike Srpske 2006. (nagrada za suizdavačku djelatnost, za djela koja po mišljenju komisije zaslužuju da budu štampana). Piše kolumnu „Za najurbanije u čaršiji” U Ekstra magazinu. Apsolvent je na odsjeku za Srpski jezik i književnost u Beogradu. Web stranica www.cumuh.org

Marko Šikuljak

This entry was posted on Thursday, January 3rd, 2008 at 4:27 pm and is filed under Oko nas. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.