Dobrica Erić: Tajna je u narodu
Iako je završio samo četiri razreda osnovne škole u Vraćevšnici i oprobao se u mnogim zanatima, čuveni srpski pjesnik Dobrica Erić (1936), uvijek je stremio ka višem, pa onda ne čudi što je rođen u Gornjoj Gruži kod Gornjeg Milanovca. Osim što sve svoje pjesme zna napamet, Erić može da se pohvali sa stotinu objavljenih knjiga poezije i proze za djecu i odrasle, prodatih u milionskom tiražu. Njegove pjesme, napisane u rodnoj Šumadiji, krase stranice školskih čitanki i lektira, antologija… Za mnoge od njih, kompozitori su napisali muziku. Ovaj mag stiha, koji je uzore pronalazio u Šantiću, Dučiću, Miljkoviću, Popi i Jesenjinu, dobitnik je najznačajnijih nagrada i priznanja, počev od «Vukove nagrade» i «Mladog pokoljenja», do «Goranovog venca» i nagrade «Zmajevih dečijih igara».
Autor Bojan Rečević
- Još nisam rekao sve, a ako Bog da, napisaću još 50 knjiga. Poezija je moj život i moje bogatstvo. Na njenim krilima upoznajem uvijek nove gradove, ljude i običaje, svugdje gdje se stvara, govori i brani lijepa pisana riječ. Pjevam i pišem iz srca i duše, onako kako umijem i kako sam naučio, rastući na bogatstvu jezika i govora mog naroda, koji je isti kao ovdje. Iz te riznice pjesnik, ako ga Bog i priroda obdare tim talentom, bira najbolje i najljepše, slažući novu i neponovljivu pjesničku tkanicu, protkanu zlatnim nitima narodnog jezika. A pjesnik kad počne, i ne zna dokle će da stigne. Ali ako uporno ide i, uz to, dobro misli, dobru se nada i dobro čini, onda će mu se dobrim i vratiti. Popularnost, iz tog ugla, dolazi sama po sebi kao logičan plod talenta, rada i prihvatanja od poetske publike. Ono što je, u tom smislu, najjače i najbolje kod mene u zadnjih dvadesetak godina, jeste snažan patriotski zanos i otadžbinsko pjevanje nad svim što nam se događa, ljepotama našeg naroda, dobrotama i nad zlom koje nas prati. Zato je zadatak najboljih i najpopularnijih pjesnika da pišu i, uz ostalo, upozoravaju na paradokse vremena u kojem živimo. Ništa više i ništa manje – priča Erić.
Mnogi pjesnici pišu teškim i nerazumljivim jezikom, pa često nije jasno šta su htjeli da kažu. Vuk Karadžić je svojevremeno govorio da treba pisati prosto, bez ikakve filozofije i majstorije.
- Mnogo je teško pisati jednostavno. Čovjek se namuči, ali ja to hoću da bi čitaocu bilo lako. Kada neko uzme moju knjigu, ne želim da se pati i da je baci, a da ne zna njenu poruku. Zato ponavljam, tajna je u jeziku i narodu. Narod uvijek sluša onoga koji voli taj narod o kome pjeva. Jezik kojim govorim je njihov jezik, pa ljudi kojima se obraćam često kažu: ’Ja isto mislim tako, samo nisam umio to da napišem i kažem’. Ja govorim u ime naroda i dobro sam naučio to da iskažem. U tome je naš sporazum, naša ljubav međusobna i zato, eto, idem svuda gdje me zovu i dok me zovu. Jer, naš narod; zapamtio sam od djetinjstva; kaže: «Odazivaj se dok te zovu». Dok god me budu zvali ja ću ići - objašnjava Erić.
Književne manifestacije su uvijek bile mjesto masovnog okupljanja i druženja pjesnika i naroda, pogotovo u teškim vremenima. U posljednje vrijeme, međutim, primjetna je njihova vulgarizacija.
- Ovi skupovi opravdavaju svoj cilj, neki više neki manje, ali nijedan nije promašen. To je prilika da se sretnemo sa djecom i odraslima, da kažemo lijepu riječ u vremenu koje nije naklonjeno pjesnicima. Ove godine sam, na primjer, pohodio Šušnjar kod Oštre Luke, koji veoma ga cijenim, poštujem i volim, ali bih ga održao pokraj rijeke, kod onog hrasta gdje smo pustili cvijeće za pet i po hiljada stradalih sanskih Srba u Drugom svjetskom ratu. Nije ta značajna manifestacija za kafanu. Pa da se lijepo iz poštovanja poklonimo sjenima mrtvih, spustimo vijenac niz vodu i pustimo da naše riječi i osjećanja progovore. I, što je najbitnije, da tu uspomenu sačuvamo za buduća pokoljenja – ukazuje Erić.
Za vrijeme bivše Jugoslavije se, zbog velikih tiraža, možda i moglo živjeti od pisanja. Dobrica Erić napominje da je danas sve svedeno na malo, ali i da je napisao dovoljno da pod stare dane uđe u lektiru, dobije skromnu penzijicu, igra se sa unucima, putuje, živi i nada se.
KNJIGA
- Djeca koja se od mladosti, zahvaljujući dekama, bakama, majkama i očevima, vežu za knjigu, spašena su od svih mogućih poroka, koji danas vrebaju. Te djece nema u sumnjivim kafićima i među drogerašima. Nema ih ni među kriminalcima, niti pijanicama. Knjiga je spasilac u ovom vremenu, ali samo onda kad neko hoće da bude spašen, ko to želi i kome to treba. Ona nikoga nije iznevjerila – ističe Erić.
KOSOVO
- Kosovo je moja i svačija rana. Ponekad se pitam da li je bolje da zaraste ili da ne zaraste. Najbolja bi, možda, bila podjela. Neka i dobijemo manje, ali da to bude naše, pa da niko ne bude ni dobitnik ni gubitnik. Ako ostane ovako, može se dogoditi da nam Šiptar bude predsjednik. Ovi naši će da se podijele na sto strana, kao što se uvijek dijele – upozorava Erić.
