Novi talas

Uslovi studiranja u Bosni i Hercegovini su veoma loši i ispod nivoa svih evropskih standarda. Razlozi za to su brojni, od neuspjele reforme obrazovanja, preko korupcije na fakultetima i apatičnosti profesora i studenata, pa do oronulih zgrada pojedinih fakulteta i nedostatka osnovnih sredstava za rad. Slična situacija je i na Odsjeku za žurnalistiku pri Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Loši uslovi studiranja Banjalučkih studenata žurnalistike samo su uvertira za loše stanje budućih mladih novinara u redakcijama.

 

Tekst je studentski rad Suzane Kvrgić, Marine Pelemiš, Natalije Todorović i Milijane Bačić

 

Istina je da je novinarstvo profesija koja nužno ne zahtjeva prethodno formalno obrazovanje, ni odgovarajuću diplomu. Jedna od želja osnivača Odsjeka za žurnalistiku u Banjaluci, kako tvrde u studentskoj službi Filozofskog fakulteta, su bile da se sa visoko pozicioniranih i dobro plaćenih mjesta u medijima sklone ljudi koji predstavljaju „zaštitno lice“ vladajuće političke partije i da se novinarstvo u našoj zemlji uzdigne na profesionalniji nivo. Odsjek za žurnalistiku osnovan je 1998. godine odlukom Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta u Banjaluci i jedan je od najmlađih Odseka ovog Fakulteta. Prvu akademsku godinu ovog studija, školsku 1997/98, upisalo je 90 studenata i već početkom januara 2003. godine diplomirali su prvi studenti. Od 1998. god do 2006. god, odsjek za žurnalistiku upisalo je devet generacija, tačnije 873 studenta, i od tada pa do danas diplomiralo je 137 studenata a ispisalo se samo 45 studenata, ističe Snežana Radinković iz studentske službe. Za razliku od nekih Fakulteta na kojima studiranje traje prosječno 8 godina, Odsjek za žurnalistiku studira se u prosjeku 5, 5 godina. Na Odsjeku trenutno radi 5 gostujućih profesora. Fakultet ne posjeduje informatičke kabinete, projektore i video-bimove, tj. sve ono što je neophodno za kvalitetno izvođenje nastave u 21. vijeku.
Mogućnosti za usavršavanje studenata novinarstva i mladih novinara izvan Fakulteta su zaista brojne, ali glavni problem je nezainteresovanost studenata za usavršavanjem. „Naviknuti smo na kratke skripte koje se mogu naučiti dva dana pred ispit. Kada trebamo pročitati knjigu od 300 strana to nam je previše, a bar 50% studenata nije kupilo niti jednu knjigu od kada su upisali Fakultet. Razlog u većini slučajeva nije novac nego nedostatak interesovanja.“, tvrdi Milijana Bačić, student treće godine žurnalistike. Najdostupnije mogućnosti za usavršavanje se nude na Internetu. Međutim, iako na Internetu postoji mnogo mogucnosti za rad i napredovanje malo je onih koji koriste ove pogodnosti možda iz razloga što studenti žurnalistike u većini slučajeva ne koriste računar, nemaju novca za korištenje Interneta i što je najgore slabo ili nikako ne razumiju engleski jezik. Uz malo truda i sreće u većini slučajeva može se dobiti besplatno prilika za nastavak školovanja u inostranstvu ili za dobijanje određenih diploma sa raznih seminara koji su izuzetno bitni za specijalizaciju svakog novinara, pogotovo studenta.

„Na Interenetu postoji niz mogućnosti za usavršavanje. Svakodnevno saznajem za brojne seminare, konkurse i radionice koje su u vezi sa novinarstvom a čije je pohađanje besplatno ili košta jako malo novca. Ljudi vam plate put i boravak u stranoj zemlji da bi vas nešto naučili, a vi ste toliko lijeni da bi se i prijavili za to. Pa pitajte samo koliko studenata samo sa moje godine se prijavilo i otišlo na neki seminar bilo u našem gradu ili negdje izvan naše zemlje? Jako malo. Ja poznajem možda dvoje koji su to učinili. Od 100 studenata sa treće godine. Zašto ovdje niko sa moje godine nije ni pokušao prijaviti se? Zašto smo pasivni mi od kojih se očekuje da prevrnemo sve i dođemo do podatka, izjave, da pokažemo istinu. Hocemo li ici linijom manjeg otpora pa samo uciti ono sto nam naredi i pisati samo onako kako nam se naredi? Ako to radimo sada, dok smo studenti, pa šta očekujemo kakvi ćemo sutra biti novinari? Pasivni, nezainteresovani…“, razočarana je Natalija Todorović, student treće godine žurnalistike.

Na putu od nezadovoljstva do slave…

Da je predstava o novinarstvu kao divnom zanimanju prisutna kod studenata žurnalistike i budućih mladih novinara, pokazuju i rezultati ankete koju su sproveli studenti žurnalistike na Filozofskom fakultetu. Anketa je obuhvatila određen broj studenata sa sve četiri godine studija.

Na pitanje zašto su upisali studije žurnalistike, 62% ispitanih studenata je odgovorilo da žele da grade karijeru respektabilnog novinara. Njih 26% ispitanih žele samo da steknu fakultetsku diplomu, a samo 12% je fakultet upisalo nadajući se da će im novinarstvo omogućiti da jednog dana ostvare svoju ambiciju da postanu poznati.

Svoju karijeru bi 51% ispitanih studenata željelo graditi u elektronskim medijima (na televiziji ili radiju), 25% se opredjelilo za štampane medije, dok je jednak broj onih koji bi željeli raditi kao PR ili bi se bavili bilo kojim drugim poslom osim novinarstvom, njih 12% ispitanih.

Da su ambicije banjalučkih studenata novinarstva visoke, pokazuju i rezultati odgovora na pitanje o uzorima u novinarstvu. Naime, 50% ispitanih studenata izjasnilo se da bi jednog dana željeli postati drugi Aleksandar Tijanić, 36% studenata svoj uzor su pronašli u lovcu na nepravilnosti, Bobu Vudvordu (Afera Votergejt), dok samo 13% ispitanih studenata kao uzor vide Jadranku Mudrenović, ikonu radio novinarstva na našem prostoru. Da sadašnji studenti novinarstvo doživljavaju samo kao zanat, a ne i kao akademsko zanimanje, pokazuje i podatak da je samo jedan studenat kao svoj uzor naveo profesoricu Nedu Todorović. Prema riječima studenata, razlog za to je možda taj što pomenuta profesorica koja radi kao vanredni profesor na odsjeku za žurnalistiku pri Filozofskom fakultetu u Banjaluci, nije održala nijedno predavanje u toku prošlog i tekućeg semestra. Nakon ovog rezultata stiče se utisak da se studenti na Fakultetu uče da je novinarstvo ipak samo zanatski posao, a nikako i akademski.

Koliko su studenti zadovoljni predavanjima na Fakultetu, pokazuju njihovi odgovori na ovo pitanje, gdje se 63% studenata izjasnilo da su nezadovoljni predavanjima, njih 25% je potpuno razočarano predavanjima, a samo 12% studenata je zadovoljno predavanjima na Odsjeku za žurnalistiku.

Na pitanje kako zamišljaju posao novinara, 51% studenata je odgovorilo da posao novinara za njih znači timski rad i dobre međuljudske odnose. Nešto oštriji odgovor dalo je 25% studenata koji smatraju da je novinarski posao borba sa vukovima. Ipak to ne znači i da će preostalih 24% ispitanih studenata koji novinarstvo zamišljaju samo kao obavještavanje javnosti, jednog dana biti samo „čedo prosjeka i osrednjosti u novinarstvu“.

Iskustva i teškoće mladih novinara

Danas u mnogim redakcijama rade studenti žurnalistike i diplomirani novinari. Svi oni uglavnom rade kao honorarni saradnici a tek neznatan broj njih ima tu privilegiju da bude stalno zaposlen.
Svoja iskustva podjelila je sa nama Marina Pelemiš, student na odsjeku za žurnalistiku, novinarka i voditeljka na Radio televiziji Republike Srpske.
„Vjerujte, ja sam 4. oktobra 2004. god. otišla prvi put na posao, a tek za sedam dana na prvo predavanje na fakultetu. Necu zaboraviti istaći ni to da sam nakon tri radna dana već vodila emisiju „Pitajte tražimo odgovor“. Ipak najteže mi je na samom početku bilo slušati komentare kolega, tačnije koleginica koje su detaljno u lice opisivale sve moje nedostatke -Veličina nosa nije odgovarajuća, mrlja na desnom oku i plomba na dvici takođe ne valjaju, malo mrdam rukom dok slušam sagovornika i tresem nogom pri generalnoj najavi. Naravno frizura nosi pečat Vjestica, a cjelokupan izgled bi trebalo iskoristiti kao motivaciju gojaznim osobama da smrsaju da ne bi postale kao ja…Bla bla bla. Rijetko ko je slusao o čemu sam pričala, kako sam izgovarala riječi, da li sam smisleno i koncizno govorila, kolika je gledanost tih emisija, a da ne govorim o tome da se očekivalo da svi mi, koji smo bukvalno sa ulice došli, odmah imamo šarmantnost i iskustvo Olivera Mlakara i moć da gledaoca “zalijepimo za ekran” poput Oprah Vinfry. Ali izdržalo se. Što zbog mame, što zbog honorara, a ponajviše zbog toga sto nisam stigla ni okrenuti se a mjeseci su letjeli, ispite sam na sreću polagala, a ja nisam imala priliku vratiti se u devetnaestu i upisati “nesto konkretno” . Hm, ko zna zašto je to dobro.“ govori Marina o početku svog rada na televiziji.

Slična iskustva imala je i Vedrana Vujančević koja je prije godinu i po dana završila fakultet, i iako već ima tri godine radnog staža u elektronskim medijima, stalno zaposlenje nije ni na vidiku.

“Ogorčena sam jer očigledno fakultet nije dovoljna referenca za dobijanje stalnog zaposlenja. Neke moje kolege su dobile stalno zaposlenje zbog političkih, rodbinskih ili drugih veza, a upornost, rad i trud su, za sada na poslednjem mjestu traženih karakteristika. Preostaje mi samo da čekam i slušam obećanja, koja se, po mom mišljenju, nece uskoro ostvariti. A za to vrijeme zahvaljujem se mami i tati koji i dalje, 25-godišnjakinji sa završenim fakultetom, brišu prašinu sa uokvirene diplome i daju džeparac za izlaske.“, kaže Vedrana.

Danas je u redakcijama stanje otprilike ustaljeno malo je urednika-pedagoga, previse žurbe i nervoze da se dobije bitka sa vremenom, prostorom i režimom, što najčešće vodi greškama, površnosti, jednostranosti u informisanju, konfuziji, i naravno, razočarenju mladih novinara. S tim u vezi je i prilično loš socijalni status novinara. Gašenje mnogih medija uvećalo je broj nezaposlenih, a to s druge strane, bitno utiče i na snižavanje socijalnih kriterijuma u redakcijama prema zaposlenim i honorarno angažovanim novinarima. Većina novinara radi po ugovoru o djelu, u čistom honorarnom statusu, bez stabilnih prihoda, socijalnog, zdravstvenog i penzijskog osiguranja, uz stalni rizik da izgube posao.

U mnogo boljoj situaciji nisu ni oni malo srećniji koji su zaposleni na neodređeno vrijeme. Plate su najčešće vrlo niske, neredovne, poprilicno caruju upravnikova i logika “narodne kuhinje”, nema toplog obroka, naknade za prevoz ni regresa, doprinosi se ili ne plaćaju ili samo do nivoa minimalca, a o tzv. socijalnoj nadgradnji (stanovi, plaćeni odmori, liječenje) razmišlja se tek kao o daljoj perspektivi. Prije godinu dana Medija centar u saradnji sa Irex Pro Media, sproveo je jedno istraživanje u okviru kojeg je ispitano 43 novinara. Prilikom istraživanja novinari su pitali novinare šta misle o novinarstvu. Tih 43 novinara su dali 2640 odgovora. Stanje u novinarskoj profesiji ocijenjeno je kao amatersko, loše, siromašno… Generalno gledano, istraživači dijele uvjerenje o snažnom nezadovoljstvu novinara vlastitom profesijom, stanjem u medijima, njihovim položajem, uslovima rada, vlastitim standardima, političarima, a pokazuju relativno malo lične samokritičnosti. Svi su se složili da je profesija u haosu, da u zemlji ne postoji odgovornost za javnu riječ i da svako priča svašta.

Bezimena brojka na birou rada

Ukupan broj nezaposlenih diplomiranih novinara u Republici Srpskoj je 57, starosti do 31 godinu. Od toga većina je registrovana u medijskom centru Srpske, u Banjaluci, njih 29, zatim slijedi Bijeljina sa 5 te Laktaši i Istočno Sarajevo sa po 3 nezaposlena diplomirana novinara, te ostali gradovi. Kao najveći problem za sve diplomirane novinare u Republici Srpskoj navode se uslovi u kojima obavljaju svoj posao. Naime, najčešća situacija koja snađe ne samo svježe diplomirane već i one nešto starije novinare, svakako je rad na crno. U našim medijima većina novinara je „definisana“ kao honorarni saradnik, što bi u prevodu značilo dosta rada za malo para i nemogućnost ostvarenja bilo kakvih radničkih prava. Takav problem je zadesio i Sašu Berendiku iz Banjaluke koji je diplomirao 2004. godine na odsjeku za žurnalistiku. Saša danas radi kao honorarni saradnik na Radio-Televiziji Republike Srpske, gdje dva puta mjesečno priprema i vodi emisiju Omladinski forum.

„Ja sam časno tri godine honorarac“, kaže kroz šalu Saša Berendika, „svo ovo vrijeme oni mi obećavaju stalni radni odnos ali ni dan danas ništa od toga. Izgleda da sam ja ovca koju mogu da šišaju. Zato danas kada mi neko spomene Biro za zapošljavanje, zgadi mi se. Zamislite samo da svaka dva mjeseca morate uporno da se javljate na biro da biste konstatovali da ste i dalje nezaposleni. Izgleda da sam ja nesposoban da ugrabim bilo koju poziciju na bilo koji način, jer očigledno je da ovim akademskim ulaganjem u sebe malo šta dobijaš “, zaključuje Berendika. Saša smatra da novinarstvom treba da se bave ljudi koji su se obrazovali za to, a ne bilo ko. On novinare shvata kao intelektualnu avangardu koja bi trebalo da bude pokretač riješenja mnogih društvenih problema. No, prema Berendikinom mišljenju veoma je teško da se jedan mlad novinar zaposli a pogotovo da uspije u životu ako nema „svesrdnu podršku roditelja ili drugih članova bliže i dalje rodbine“, odnosno ako nema debelu vezu. Sa ovim stavom se slaže i Jelena Rožić iz Banjaluke. Jelena je prošle godine u martu završila žurnalistiku prosječnom ocjenom devet. Inače je uvijek bila ako ne prva onda među prva tri učenika a kasnije i studenta. Ni ona nije imala „sreću“ da se zaposli.

„Već osam mjeseci volontiram u Komunikacionom sektoru Ministarstva poljoprivrede RS. Nakon godinu dana treba da polažem državni ispit pa se nadam da ću na taj način lakše doći do zaposlenja. Naša realnost je da je 30 godina prosječna starost nezaposlenog stanovništva. To znači kada su mladi ljudi u punoj snazi, kada treba da daju najviše, oni su pasivni pa stoga i depresivni i apatični“, objašnjava Jelena. Iako nema neku svijetlu predstavu o vlastitoj budućnosti ona je veoma optimistična i neće, kaže, da sjedi skrštenih ruku jer je osoba koja ne odustaje bez borbe. Kao član Centra za međunarodne odnose imala je priliku da upozna ljude iz Zapadne Evrope koji su prepoznali njen talenat i pozvali je da predaje nekoliko dana na temu bezbjednosti u Irsku. Sarađivala je i sa Dancima i Holanđanima a predavala je i na BK Univerzitetu u Beogradu i Novom Sadu.

„Izgleda da su svi prepoznali moj talenat izuzev u mom gradu. Ma prepoznaju ga i ovde samo što ih ne zabavlja da za promjenu čuju istinu jer sam ja bez dlake na jeziku. Napadam oštro i svoje i tuđe“, dodaje Jelena koja sigurno ne može da preživi od 102 KM volonterskog rada kao ni Saša čiji je honorar nešto veći, ali ipak mora da radi dodatna dva posla. Važno je spomenuti i podatak da se u evidenciji republičkog Biroa za zapošljavanje nalazi 40% radno sposobnog stanovništva Republike Srpske. Gotovo polovinu aktivne radne snage koja je evidentirana na Birou za zapošljavanje u Banjaluci, čine mladi od 18-35 godina. Među njima je najviše onih sa srednjom stručnom spremom ali sve više je i fakultetski obrazovanih. Ipak tu nije kraj jer se na evidenciji republičkog Biroa za zapošljavanje nalazi 14 magistara i 2 doktora nauka. Iako mediji pridaju najveći značaj problemu nezaposlenosti i radu na crno, po svemu sudeći tamo je stanje najkritičnije jer kako Jelena Rožić reče: „Kamen po kamen palača, honorarac do honorarca- siva ekonomija“ .

U čemu najčešće griješe mladi novinari?

Često se kaže ko radi taj i griješi, ali to obično govore oni koji najčešće griješe. U novinarstvu su to, po pravilu, mladi novinari početnici. U svojoj prevelikoj želji za uspjehom ili senzacijom, oni čine neke uobičajne greške. Čini se da bi njima javnost i oprostila zbog činjenice da su mladi i neiskusni, ali kako da oprosti njihovim starijim kolegama i urednicima koji nikako da nauče na vlastitim greškama. Ali budući da oni kritiku ne znaju podnijeti, najlakše je svu krivicu prenijeti na novopečene u novinarskom poslu. Postoji nekoliko ustaljenih grešaka koje često prave novinari. Oni se mogu klasifikovati na:

1. Greške iz neznanja podrazumijevaju hronološko pisanje vijesti ili izvještaja, izostavljanje najbitnijih podataka, neprovjeravanje podataka, fasciniranost sagovornikom…

2. Etičke greške podrazumijevaju izmišljanje podataka, mijenjanje izjava sagovornika, jednostranost i uskraćivanje “druge strane” , objavljivanje imena ili drugih podataka koje mogu da ukažu na identitet maloljetnika, samoubica i drugih osoba koje treba zaštititi, objavljivanje podataka koji mogu da utiču na tok istrage, suđenja…, objavljivanje “naručenih” tekstova…

3. Stilske greške podrazumijevaju korišćenje birokratskog riječnika i uskostručnih termina nepoznatih većem dijelu čitalaca, gledalaca ili slušalaca, te nepoznavanje pravopisa i gramatike…

U razgovorima sa nekim starijim i iskusnijim novinarima studenti si im postavljali pitanja o najčešćim greškama mladih novinarima koji dolaze raditi u redakcije. Milkica Milojević, urednica rubrike „Život“ u banjalučkom dnevnom listu „Fokus“, navodi dvije najveće greške mladih novinara, a to su pretjerani entuzijazam, što je, po njenom mišljenju propratna pojava mladosti, i stilska neizbrušenost i nepismenost mladih novinara.

„Medijima vlada zakon tržišta, i mlad i perspektivan novinar je uvijek osvježenje u svakoj redakciji. Još ako je talentovan i kreativan, to je dobitna kombinacija za redakciju i svaki urednik će to znati prepoznati. Sve eventualne greške koje čine iz neznanja ili zbog nedostatka iskustva se mogu ispraviti, sve do onog trenutka dok ne prave greške koje imaju veze sa profesionalnom etikom i kodeksima ponašanja. Moj savjet mladim novinarima je da je najbolje da se prvo zaposle u štampanim medijima, što je teži put, ali po mom mišljenju to je najbolje za dalju karijeru novinara.“ kaže Milkica. Predsjednik Udruženja mladih novinara Republike Srpske i dopisnik Večernjih novosti iz Banjaluke, Milorad Labus tvrdi da danas vlada eksploatacija mladih novinara i to potkrepljuje nedavnim istraživanjem koje je sprovedeno a u kome se došlo do podatka da više od 40% novinara u RS rade kao honoranci, a među njima su najbrojniji studenti i diplomirani novinari.

Na pitanje o najčešćim greškama mladih novinara, on kaže: „Mladi novinari koji završe Fakultet često ne mogu da shvate da se teorija ipak malo razlikuje od prakse i da često ono što su učili na fakultetu, u redakcijama nije prihvatljivo, i oni se uporno drže te teorije koju ne znaju praktično upotrijebiti. Sa druge strane jedna od čestih grešaka mladih novinara je to što ne znaju dovesti neki događaj u širi društveni kontekst. Zlatno pravilo je da iz opšte stvari treba znati izvući nešto posebno a iz posebne stvari treba izvući nešto opšte“. Slaviša Sabljić, novinar koji je u ovom poslu prošao kroz sve medije od agencija preko štampe i radija do televizije mladim novinarima najviše zamjera neinformisanost i lijenost. „Novinarstvo se ne može učiti iz knjige, nego na terenu u konkretnim situacijama u koje te nekada povede intuicija, nekada sreća i splet slučajnih okolnosti. Ja kad vidim mlade novinare koji po cijeli dan sjede u redakciji čekaju da im priča dođe sama, ja se zaista rastužim. Druga stvar je neinformisanost. Svakodnevno čitajte novine i informišite se, to vam je neophodno u novinarstvu. Uvijek se morate truditi da imate ono što niko prije vas nije objavio i uvijek obavezno koristite dvije strane, ne pišite jednostrano“, savjetovao je Slaviša Sabljić studente žurnalistike i buduće novinare.

Mir, mir, mir-niko nije kriv

Kada se uporede sve strane u ovoj priči oko perspektive budućih i sadašnjih mladih novinara, dolazi se do zaključka da krivac ipak nije samo jazavac koga bi zbog toga trebalo izvesti pred sud. Krivi su svi pomalo.

Od lijenih studenata kojima je sve teško pa i ono jedino što trenutno rade a to je studiranje, preko profesora koji se ne pojavljuju na predavanjima tokom cijele školske godine a za taj „posao“ primaju i više nego visoke plate. Od urednika koji su došli na tu poziciju „ni po babi ni po stričevima“ a čije je neznanje toliko zarazno da ga većina mladih novinara automatski „pokupi“, preko starijih novinara koji novinarski posao rade mehanički i ježe se i na samo prisustvo mlađih kolega u redakciji, bez ikakve želje da im pomognu pri adaptaciji, pa do mladih novinara koji iz neznanja, neinformisanosti ili nekog drugog razloga često prave greške na koje im niko ne ukazuje, a oni sami, u svojoj ambiciji da budu kao Aleksandar Tijanić, ih nisu ni svjesni. Ali s druge strane upitno je da li bi bili spremni i prihvatiti da im neko ukaže na njihove greške. Pa zaboga, oni su nepogriješivi. Pa do glavnog krivca za sve probleme, a to je država koja se ne brine o svojim građanima, od nepostojanja zakonske regulative čime se daje prostor iskorištavanju i eksploataciji radne snage, do visokog stepena nezaposlenosti, opšte socijalne i materijalne nevolje koje redovno prate sva društva u tranziciji. Naravno, krivica se može pripisati i javnosti. Kada bi postojala iole razvijena kritička masa koja ne bi opraštala medijima zbog svih grešaka (pa i onih najmanjih) koje prave njihovi novinari, možda bi situacija u medijima bila drugačija. Valjda bi se svi više trudili. Kriva je možda i ova umjereno kontinentalna klima koja vlada na ovim prostorima i ovi vjetrovi koji često duvaju u različitim pravcima pa tako okreću i raspiruju ove mlade i neiskusne a bogami i one malo starije novinare. Krivi su svi i niko nije kriv.

„Mir, mir, mir, niko nije kriv“, rekoše svi i nastaviše se igrati žmurke.

This entry was posted on Sunday, November 25th, 2007 at 12:09 pm and is filed under Istraga. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. Both comments and pings are currently closed.