Novi talas

Kad tri mlada profesora istorije oforme trupu koja po banjolučkim klubovima svojim šalama uveseljava goste, i prozovu se “Atelje” “samostalnih” “dramskih” “umjetnika”, odmah je jasno da tu ne manjka šale na sopstveni račun. Ni na sve ostale moguće račune! Na njihovim nastupima možete saznati kako je propala reforma sve tri komunalne službe u BiH, ko se iz fudbalskog duela Srbija-Turska, na Kosovu 1389. direktno plasirao u Carstvo nebesko, po kojoj tarifi se naplaćuje osvećenje vodice, i zašto Halk nije ušao u izbor za super heroja Republike Srpske. Nedeljom u 14 i 30 na radiju Balkan su dobili termin za emisiju, pa će njihovo “stvaralaštvo” biti dostupno slušaocima.

Razgovor sa članovima “Ateljea” Duškom i Dubravkom (nedostajao je treći član Dario-Sire), obavljen je (uzkraće napade smijeha) u klubu Kastra, u kome najčešće nastupaju.

Šta je „Atelje” „samostalnih” „dramskih” „umjetnika”, i šta mu je cilj?

Dubravko: Ja mislim da sam ja „Atelje”. „Atelje”, to sam ja!

Dule: To je grupa iskompleksiranih ljudi, koji nikad nisu uspjeli u umjetnosti. Recimo Dubravko nikad nije naučio svirati gitaru, ja nisam uspio na glumi, nisu me čak ni na OBN talente htjeli primili u prvom krugu. Sire jedini je, eto, najbolji gitarista na Prnjavorskoj opštini, uključujući Donje i Gornje Smrtiće, zajedno sa Sibinčića Brdom. Onda smo se mi skupili i rekli, ajde ono što nisu htjeli da nam prihvate oni, prihvatiće neko drugi.

Dubravko: Mi to radimo samo zbog žena. Nadamo, se jadnici, da će se neka sažaliti.

Duško: Cilj je da zasmijavamo djevojke, jer smo još uvijek u zabludi da one vole duhovite momke.

Dubravko: Jeftinije je ovako, nego da im plaćamo.

Kako ste izbrali glumu-glumatanje kao svoj izraz?

Dubravko: Nije to gluma, mi se tako ponašamo u privatnom životu.

A kako ste došli na ideju da to predstavite ljudima?

Dule: Ja sam došao na ideju.

Dubravko: JA sam došao na ideju.

Dule: Ja i Sire se znamo još dok sam živio u Prnjavoru, pa smo nešto tamo pokušali. Međutim nije bilo neke mogućnosti.

Dubravko: Bili su previše ruralni za Prnjavor.

Dule: Onda kad sam krenuo studirati upoznam Dubravka. I tako sjednemo na kafu, tako se ponašamo, padne tih gluposti raznih na pamet. Onda sam nagovarao, što ne bi mogli napraviti nešto da se zezamo svi. Dubravka sam jedva nagovorio, nije htio, kaže niste ljudi dovoljno vrijedni za mene. Njegov tetak je dobar sa mnom, pa me molio, daj ga primi da se nečim bavi.

Dubravko: To ti je naša sujeta, ego. Prija ti da ti ljudi aplaudiraju, da ti zvižde, samo da si u centru pažnje. Znaš, ko oni manijaci u Americi što pobiju cijelu školu, jer misle da ih nisu poštovali. Mi smo bili blizu toga, ali nismo uspjeli, pa se bavimo ovim. Osim toga, nakon rata su nam oduzeli oružje…

Dule: Sad ovako maltretiramo ljude psihički.

Koliko je vaš humor ozbiljan?

Dubravko: Svaki humor ima elemente ozbiljnog. Sve je stvar ugla kako gledaš. Ima i refleksija na sadašnje vrijeme, i svjesnih i nesvjesnih. Ljudi prepoznaju neku situaciju koja nama nije pala napamet dok smo smišljali skeč.

Dule: Kao emisija „Zatvoreno-otvoreno” ili emiija „Vodokotlić”.

Dubravko: Ljudi su to skontali kao zezanciju na današnju televiziju. A nije, to je obična glupost koja nam je tad pala na pamet.

Dule: Mada kad vidiš kakv sve sadržaje imaš na telviziji, nebulozne, kao ono „Na kafi sa tim i tim”, pa smo mi smislili emisiju „Na velikoj nuždi sa predsjednikom engleske kraljevske akademije…”

Često koristite fazone koji se tiču istorije, politike…

Dule: Kod istorijskih skečeva vidiš kako narod bukvalno shvata istoriju. Na primjer Marko Kraljević i Musa Kesedžija, epska pjema, to narod shvata kao meč u super teškoj kategoriji WBC verzije.

Dubravko: S tim što Marko Kraljević uopšte nije sportista, em igra prljavo, em zove pomoć sa strane.

Zašto vi toliko mrzite političku korektnost?

Dubravko: Znaš kako, politička korektnot je danas ideologija, kao i svaka druga, a ja prezirem ideologije. Danas je ideologija biti politički korektan, moda. Problem je kad neko od nekih vrijednosti napravi obrazac po kome se mora.

Da li je vaš humor potreban široj društvenoj zajednici, može li medijski proći?

Dubravko: Narod kod nas ima specifičan smisao za humor, koji se bazira na nacionalnim stereotipima, aluzijama na seks, političare. Nemam ja ništa protiv, ima tu dobrih ideja, ali za neku manjinu koja malo misli glavom, koja je malo načitanija tu nema ništa posebno. Ja sam gledao dvije-tri epizode Kursadžija, i posle skontaš da se sve ponavlja ko španska serija. Mi pokušavamo raditi nešto inteligentnije.

Dule: Za običan svijet to odgovara, jer ne moraju puno da misle. On kad vidi da onaj sa strelicom gađa u Lajčaka, njemu je je to super. Kao oni Doevropljani. Meni je jako bilo dosadno gledati skeč, dva penzionera pričaju, to traje deset minta, pola ih ne možeš razumiti. To je dosadno. Bolje za penzionere napraviti da pričaju o dionicama Dženeral motorsa, berza Njujork, Tokijo.

Da li ipak osjetite potrebu da iskočite iz nivoa klupske zabave i odradite nešto na TV-u, postanete popularni…?

Dubravko: To nam je osnovni cilj, meni je od početka cilj…

Dule: Pa i nije sad da imamo neku veliku želju…

Dubravko: Kako da nemamo, ja se noći budim, ne mogu spavati, pred očima mi naslovi: K3, BN, Vikom, Pink… Pa počnem da se molim pred Mitrovićeve slike: O vrhovni vožde, bože, pusti nam emisiju.

Dule: Postoji svakako ambicija, ali nije pod moranje. Nećemo biti nezadovoljni ako ne bude. Imaćemo emisiju na radiju Balkan, nedeljom u pola tri, pa ako budemo slušani, možda dobijemo više temina, ili nas pozovu na TV…

Dubravko: Mi ne možemo biti nezadovoljni. Ne gubimo ništa.

Kako smišljate skečeve, gdje sve može da vam ideja padne na pamet?

Dule: Uglavnom se dopunjujemo, nekad ga napiše Dubravko, pa ga doradimo zajedno, ili nekom padne samo ideja, a drugi je razradi. Smišljamo stalno, na kafi, u gradu, u autobusu. Gradski autobusi su nepresušni izvori inspiracije. Ili gledaš reklamu pa smisliš: Moj muž je masovni ubica. Stalno dolazi kući sa krvavom odjećom. Ali od kad koristim deterdžent taj i taj, on može slobodno da ubija, ne mogu da mu pronađu tragove.

Dubravko: A oni iz CSI sliježu ramenima, sve je potpuno je čisto. Eto, to je dopunjavanje, na djelu.

Koje su vam omiljene teme za skečeve?

Dubravko: Žene, seks, sve prljavo i perverno. Šalim se…

Dule: Ima svega. Istorija, politika, imamo rubriku kultura, pa se zezamo sa nekim knjigama.

Dubravko: Nekad se sprdamo sa ozbiljnim ljudima. Dobrica Ćosić recimo, on bi trebao da je ozbiljan.

Jel se ljuti Dobrica?

Dubravko: Sigurno se ljuti, ne može spavati zbog nas.

Dule: Ima tu problem, kad praviš skečeve gdje se spominju razne knjige, onda malo ljudi konta fazon.

Dubravko: Što je nama dokaz kako smo mi genijalno načitani. Ono, ideš ulicom i vidiš da se prodaje Stepski vuk, Herman Hese, nisam pročito i ne znam šta je to al dobro zvuči i napraviš fazon. A ko je Herman Hese uopšte, čuvar u zoološkom vrtu.

Zašto često potkačite Hrvatsku?

Dule: Prije svega, Hrvatska je moja domovina…

Dubravko: Pa interesantna je, nema to veze sa politikom ili mržnjom. Znaš kad neko hoće da bude veći nego što jeste, i to smiješno izgleda. Kad neki političar dođe u Kolumbiji na vlast, u hrvatskim medijim odmah kažu on je hrvatskog porijekla, neko 150 koljeno. To je zahvalno za parodirati.

Dule: Ma svako pretjerivanje je, ne samo hrvatsko, već i srpsko.

Gdje ste sve nastupali?

Dubravko: Hoćeš redom: Olimpija…

Dule: Karnegi Hol, Baljšoj teatar…

Dubravko: U Baljšoj teatar su nas pustili samo do stepeništa…

Dule: Najviše u Kastri, po jednom u Novom Gradu i Prnjavoru. Planiramo u Drvaru i još ponegdje. Ja sam odvojeno od “Ateljea” imao par nastupa sa monodramama, a krajem marta sam učestvovao na danima monodrame u Beogradu, i osvojio Nagradu publike i Nagradu za autentičnost, sa monodramom “Kako od seljačine napraviti umjetnika”. U planu je i moj nastup uTuzli.

Dubravko: Ja planiram da ovo ljeto napravim solo karijeru, turneju po Zmijanju.

Dule: Turneju po Dinari, ko 95 što su pravili.

Dubravko: Haha, Tour d Dinara.

Koji fazon sa nastupa pamtite, po vama najbolji?

Dubravko: Da je Dule ženskaroš, to je najbolji fazon.

Dule: Ima raznih. Kosovski boj kao fudbalska utakmica kvalifikacija za carstvo nebesko, onda reprezentacija kao poljoprivredno dobro, objavljen spisak reprezentativaca za proljetnu žetvu, Stanković se povrijedio na vršalici, prenos maratona Knin-Beograd, Prva srpska sapunica Seks u ofsajdu (seks u nedozvoljenoj poziciji) pravili smo promocije čvaraka, izbor za superheroja Republike Srpske, i druge fazone…

Kakav publika reaguje na vas? Primjetio sam da ste publici neozbiljni kad kažete da je kraj, oni i dalje čekaju da nastavice sa programom.

Dubravko: Najveći je problem što ni mi ne skontamo kad je zaista dosta, pa pretjerujemo. Zavisi. Nekad osjetiš čim izgovoriš prvu rečenicu da tepublika prati, da se nasmije čim te vidi. A nekad se možeš skinuti go, a svi te gledaju ovako, loš dan, nema hemije.

Dule: Zavisi i od uslova za rad, koje nemamo, da imamo pravu binu, neki prostor da se promijeni kostim ili šminka, kao što smo imali u Novom Gradu. Taj efekat ipak utiče na publiku..

Dubravko: Ima nekih skečeva koje ne možeš predstaviti verbalno, već su vizuelnog tipa, da ima jedinstvo slike i radnje. Zato imam potrebu da odradimo nešto amerom, za TV. Pa da vidimo kako publika reaguje. Meni bi bio uspjeh i da 80 odsto ljudi kaže da smo budale, a da nas 20 odsto gotivi, da su naši.

This entry was posted on Monday, April 21st, 2008 at 9:24 am and is filed under Kultura, Oko nas. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.